Nakon uskršnjeg zatišja Zdravko Mamić je, jutros točno u 8 sati, nastavio svoju misiju razvaljivanja dijela hrvatskog sudstva na društvenim mrežama. Uhvatio se onih koji su ga (o)sudili i ne pušta ko bull terijer. Kaže Zdravko, jest da sam davao, ali su oni, tvrdi, i uzimali. Ako se meni piše bajbok zašto su oni na slobodi, pita alfa i omega Dinama koji još vodi na daljinskom upravljaču.
I Zoki također privlači pažnju hrvatske javnosti koja bez daha prati hoće li se vratiti iz posjeta bratu u BiH ili će ga važni poslovi zadržati u Dubaiju. Neki nagađaju da tamo pregovara o dobivanju državljanstva, neki su uvjereni da će doći za koji dan kao što tvrdi njegov odvjetnik, a nekima je jednostavno pun kufer cijele te sapunice.
Što god mi mislili, činjenica je da Mamić brothers privlače ogromnu pažnju javnosti i medija. Svaki post o njima mjeri se bezbrojnim pregledima, lajkovima, komentarima. Kada bi Kim Kardashian bila hrvatska starleta pitanje je bi li prebacila Zdravkov broj pratitelja, jer ih ima daleko više čak i od onih koji žele znati sve o bebi Maje Šuput.
U isto vrijeme petero međimurskih klinaca nedavno je primilo Oskare znanja. Zaslužili su ih time što su državni prvaci ili nositelji medalja s međunarodnih natjecanja. Martin Josip Kocijan, Marijela Drvoderić, Marta Premuš, Karlo Košir i Nera Košak, sadašnji su, a vjerujem i budući šampioni znanja, predstavnici one pameti koja bi nas, možda, mogla izvući iz ove rupe u kojoj tavorimo.
Kada će oni doći u prvi plan? Bili smo na svečanosti i pisali o tome, ali njihovih pet minuta slave danas, vjerojatno, pamte samo njihovi mentori, prijatelji i roditelji. Mislim da Oskarovcima to i nije važno, jer su im rezultati koje postižu puno važniji od jeke društvenih mreža i medija. Svima nama, međutim, trebao bi biti prioritet izdvajati ih kao primjer koji treba slijediti, kao put koji nas, uz puno truda i odricanja, može odvesti u bolju budućnost.
Međimurska županija, koja već godinama sizifovski ulaže u obrazovanje ne bismo li povećali broj visokoobrazovanih, uspjela je za njih osigurati barem simbolične novčane nagrade iz tankog fonda Međimurske zaklade za obrazovanje dr Vinko Žganec. Tamo je, nažalost, toliko novaca koliko Zdravko Mamić zdrobi na tamburaše u jednoj malo opuštenijoj večeri. Nije pristojno gledati u tuđi novčanik i posve je nevažno koliko Mamići imaju, pa čak i kako su to stekli. Ulaganje u zaklade, poput spomenute međimurske, predstavlja poreznu olakšicu, a vjerujem da bi država mogla i trebala pronaći i druge načine kojima bi potakla poduzetnike da prije svega sponzoriraju pamet i znanje. Tada bi i naši Oskarovci mogli dobiti nagradu koja bi, barem djelomično, odgovarala trudu koji su uložili u ostvarenje najviših dometa.
Vjerujem da će priča ovih petero mladih ljudi za njih imati sretan kraj. Ako ih mi ne prepoznamo i ne uspijemo zadržati ovdje, u prikrajku sigurno čekaju head hunteri koji će im uskoro otvoriti mogućnost da svoje znanje i pamet realiziraju u uvjetima kakve zaslužuju i dobro unovče izvan granica Lijepe naše. Mi ćemo i dalje deklarativno zagovarati pozitivne primjere poput njihovog, ali u stvarnosti baviti se Mamićima, ustašama, partizanima te drugim tricama i kučinama koje će nas, poput betonskih okova, čvrsto držati u mjestu s kojeg se uporno ne pomičemo.