Kad ga je supruga Ljubica Setnik (58) prije 16 godina prvi put povela na planinarenje, Željko Setnik (55) iz Kotoribe je pomislio: ‘Ne sviđa mi se!’. Ipak, danas je to čovjek koji je licencirani planinarski vodič u Hrvatskom planinarskom društvu Međimurje u Čakovcu, čovjek koji obožava planinarenje i prošao je većinu hrvatskih planina i otoka, a također i mnoge planine u inozemstvu. Čovjek koji svoj život više ne može zamisliti bez planina.
NIKAD NE RECI ‘NIKAD’
– Supruga, koju je oduvijek privlačilo prostranstvo planine pa je jednog dana krenula na planinarenje s ekipom s posla, me prvi put odvela na Ivančicu, na Konja, i nisam bio oduševljen. Teško me nagovorila uopće. No, ipak joj je to pošlo za rukom još jednom, kad je s kolegama s posla išla na Golicu, te ponovno nagovorila i mene. No, taj mi se izlet svidio i tako smo nastavili i dalje – prisjeća se Željko i dodaje:
– 25 godina igrao sam košarku. Onda sam prestao igrati košarku i počeo sam planinariti. Poslije Golice počeli smo sami planinariti po Zagorju, gdje smo jednom sreli ekipu iz Planinarskog društva Prelog, koji su nam predložili da se učlanimo. Tako smo 8 godina proveli u tom planinarskom društvu, a zadnjih 7 godina smo u HPD-u Međimurje.
Počeli su s Ivančicom, Strahinjčicom, Ravnom gorom, Kalnikom… dok danas gotovo da nema planine u Hrvatskoj na kojoj nisu bili, a popis je, zajedno s inozemnim izletima kao što u Slovenija, Austrija, Grčka, Makedonija i dr., podugačak. Teško mu je izdvojiti koja je planina najljepša.
– Velebit je jako lijep. No, najdraža planina mi je Biokovo, tamo je prekrasno i prošao sam Biokovo uzduž i poprijeko – priča Željko. Inače strojobravar po struci, Željko radi kao voditelj proizvodnje u tvrtki Muraplast, a opuštanje na planinama njegov je važan dio života nakon napornog radnog tjedna.
– Planinarenje volim jer me to psihički odmara. Volim boravak u prirodi i kretanje, a najljepša nagrada mi je pogled koji me dočeka na vrhu – opisuje Željko.
Ljubica i Željko za planinarenje su pokušali zainteresirati i svoju djecu, koja su tada imala 14 i 17 godina, ali nije im uspjelo.
– Mlađi je par puta hodao s nama, no odustao je jer mu se činilo da „nema kraja“ hodanju – kažu.
KAKO JE POSTAO PLANINARSKI VODIČ?
Za vrijeme njihovog članstva u PD Prelog, to društvo nije imalo niti jednog vodiča, pa je Željko, zajedno s Josipom Naranđom i Petrom Šimunićem, otišao na tečaj za planinarskog vodiča, koji se održava u sklopu Hrvatskog planinarskog saveza na Ravnoj gori.
– Tečaj traje dva vikenda, a uključuje predavanja i praktični dio. Uči se čvorologija, prva pomoć, vođenje grupe i izrada bivaka (smještaj za spavanje u planini). Prvo je svaki vodič pripravnik. Mora napraviti 10 kvalitetnih dana vođenja te polaže ispit i licenca mu vrijedi 3 godine. Nakon toga, za obnovu licence, mora svaki put ponovno položiti prvu pomoć te priložiti izlete koje je vodio – objašnjava Željko.
NA ŠTO SVAKI VODIČ MORA PAZITI
Biti planinarski vodič vrlo je zahtjevna funkcija koja traži odgovornost i dobru volju, jer to je ozbiljna uloga na planini za koju međutim ne primate nikakvu novčanu naknadu. Pitali smo Željka i koje su najvažnije stvari na koje planinarski vodič mora paziti.
– Najbitnija je sigurnost ljudi. Ako treba prije vrha treba i odustati u slučaju lošeg vremena. Biti vodič je vrlo odgovorna funkcija. Nekad treba procijeniti da se ne ide dalje, npr. zbog snježne mećave ili drugih vremenskih uvjeta. Planina nigdje ne bude pobjegla, sigurnost je najbitnija! – kaže Željko, dodavši:
– Vrijeme na planini se može brzo promijeniti. Jednom smo u srpnju na Pogačnici u Sloveniji prespavali u planinarskom domu, bilo je lijepo sunčano. Kad smo se ujutro probudili, bio je snijeg.
Na upit je li im se ikad dogodila tragedija, odgovara:
– Nikad nam se nije dogodilo da se netko unesrećio. Bilo je ljudi koji su ostali bez zraka jer nemaju kondicije, pa smo ih vraćali dolje, ali ništa drugo.
Na svakom planinarskom izletu HPD-a Međimurje, objašnjava Željko, postoje tri vodiča – prvi (organizator) te tzv. nevidljive ili pomoćne vodiče – jedan u sredini, a jedan zadnji („metla“). Vodiči također predlažu izlete, kao i sami članovi, pa se slaže godišnji plan izleta. To društvo danas ima 10 planinarskih vodiča i broji više od 300 članova.
IZLET PO DONJEM MEĐIMURJU
Jedna od izleta HPD-a Međimurje, koji je poseban i drukčiji od drugih, a koji nam je istaknuo Željko, je i Pohod na Muru – hrvatsku Amazonu svake godine u travnju. Ove godine bio je osmi.
– Idemo od ušća Mure u Dravu do Kotoribe, ili od Kotoribe prema Goričanu (izmjenjujemo). Uvijek hodamo po bregima, pa smo pomislili, zašto ne i po ravnome i to po našem kraju. Prilika je to bolje upoznati Međimurje, vidjeti stoljetne vrbe, dabrove, razne ptice… – govori Željko.
LJUBITELJI I PUTOVANJA OPĆENITO
Planinarenje je njemu i supruzi Ljubici, osim što im je promijenilo život na bolje, donijelo još jednu dobru stvar:
– Dobro da smo počeli planinariti, jer kroz planinarenje nam se razvila i ljubav prema putovanjima. Posjetili smo Prag, Budimpeštu, Rim… druge godine planiramo u Amsterdam – kažu, te dodaju:
– Život je kratak. Ne treba se previše brinuti oko budućnosti ili previše štedjeti ili imati velika očekivanja. Treba uživati u aktivnostima koje te ispunjavaju jer vrijeme brzo prolazi!
Na koncu, Željko zaključuje:
– Nije mi žao što me supruga nagovorila na planinarenje. Da nisam počeo planinariti, zakinuo bih se za mnoge prekrasne trenutke!
