U Međimurju nema puno rasadnika, a jedan od njih, i to većih, nalazi se u Donjem Kraljevcu. Povodom sezone voća i cijepljenja voćaka, porazgovarali smo s Biserkom Horvat, majstoricom za uzgoj voća i voćnih sadnica iz OPG-a Horvat, koja ovih dana ima pune ruke posla oko berbe i prodaje voća te cijepljenja stabiljki koje će do jeseni stasati u lijepe, voćne sadnice.
Biserka Horvat (52) uspješna je poljoprivrednica, supruga, majka i također baka. Njezin svakodnevni život čine voće i voćne sadnice, koje ovih dana intenzivno cijepi i priprema za jesensku prodaju. OPG Horvat već 32 godine uzgaja jabuke, kruške, šljive, breskve, marelice, nektarine, trešnje i višnje, te voćne sadnice kruške, jabuke, šljive, breskve i trešnje. Tako Biserka brine o voćkama na ukupno 20 hektara te 10.000 voćnih sadnica.
– U poslu mi pomažu sin Đuro (32) i kći Magdalena (27), a imamo i sezonske radnike – odgovara nam na pitanje kako stiže sve to, a k tome uvijek ima i postojanu frizuru i odiše smirenošću, kao da se cijeli dan odmara na nekoj zen plaži na Ibizi. No, posao poljoprivrednika je posao bez predaha.
SVAKODNEVNI ŽIVOT VOĆARICE
– Moj radni dan započinje ustajanjem u 5.30 sati. Počinjemo raditi od 6 sati. Počeli smo berbu s trešnjama, pa kruškom lipanjskom ljepoticom, pa ranim jabukama – upravo beremo već petu sortu jabuke, nastavili smo sa šljivama… – opisuje Biserka.
– Ima puno posla tijekom cijele godine. Berba ranijih sorti jabuka počinje već od 20. lipnja, dok sredinom rujna počinje najintenzivnija berba jabuka. Zadnji se bere idared, u listopadu. Kad završi berba jabuka, idemo na vađenje voćnih sadnica, zatim počinje prodaja, pa pakiranje jabuka… a u proljeće natrag u polje – dodaje.
Protiv nametnika koriste zaštitu, a korov okopavaju i kose. Trend je, kaže, sve više prijeći na ekološku proizvodnju, što srećom potiče i država, a puno otrovnih sredstava je i zabranjeno i danas se voće puno manje šprica.
CARSTVO VOĆA
Na OPG-u Horvat uzgajaju se jabuke, kruške, šljive, breske, marelice, nektarine, trešnje i nešto malo višanja. Glavno voće su jabuke. Imaju oko 20 sorti jabuka, od one najranije sorte, do najkasnije – žute, crvene zelene: idared, jonagold, zlatni delišes, elstar, gala, , jonaprinc, kao i starinske sorte kao što su topaz, zlatna zimska parmenka, božićnica i mašanka i dr.
U posljednje vrijeme posebno je popularna jabuka topaz – ekološka, starinska sorta jabuke koja je dosad bila zaboravljena. Otporna je i ne treba je gotovo uopće prskati, te je lijepog izgleda i kiselkastog okusa. Od šljiva Biserka uzgaja čačansku ranu, ljepoticu, najbolju i rodnu, te Stanley.
– Većinu šljiva prodam za pekmez, žene kuhaju zimnicu, a to je svima omiljen pekmez… Šljivu i ostalo voće većinom prodajem na tržnici u Prelogu (utorkom i subotom).
KAKO NASTAJE VOĆNA SADNICA?
– Proizvodnja započinje ovom podlogom koja se sadi na proljeće. Zatim se u kolovozu radi čipiranje tj. cijepljenje biljaka, pa se za mjesec dana skida folija i na proljeće se one prikraćuju i nastaje voćna sadnica. Nju treba okopati, pincirati sve do jeseni, kada su sadnice spremne za prodaju – opisuje nam postupak Biserka.
Cijepiti treba dakle nekoliko tisuća biljaka, u čemu je Biserka već vrlo vješta i zajedno sa svojim pomagačima rado boravi u voćnjaku i obavlja sve što treba.
– Izreže se pup, zareže se stabiljka i pup se stavi na podlogu, odnosno na stabiljku, te se omota folijom. Pupove izrezujem iz matičnjaka – voćnih sadnica svojih plemki.
Za uspješno cijepljenje, dodaje, važno je da je sadnica u soku (iz grane mora teći sok) i jako je važno nakon toga pup bude dobro omotati folijom, inače se posuši.
– Podloga za šljivu i breskvu se uzgaja iz koštice, a jabuka, kruška i trešnja razmnožavaju se vegetativno. To znači da postoje grmovi matičnjaka koji se svake godine režu i puštaju mladice. Na proljeće se zemlja nagrne na sadnice i svaka pusti korijenje. Imam i podloge matičnjaka, tako da ne moram kupovati ništa osim podloge za šljive i breskve. To kupujem u Mađarskoj, u specijaliziranom rasadniku u Mohaču – objašnjava.
NAJVEĆI IZAZOVI
– Zečevi vole grickati mlade biljke, zatim tu je vječna borba s korovom, a tu je i navodnjavanje i potrebna zaštita. Sadnice ne osiguravamo od tuče, no hvala bogu nikad nije bilo ništa po tom pitanju – kaže Biserka.
KAKO JE BILO PRIJE, A KAKO JE DANAS?
– Godine 1989. sam došla ovdje za snahu, s 19 godina, a 1990. osnovali smo prvi rasadnik i o od tada se bavim ovim poslom. Prvo smo bili kooperanti, no zatim smo se odlučili na kompletnu samostalnu proizvodnju, i rasadničarstvo i voćarstvo – prisjeća se Biserka i dodaje:
– Nekad je bilo puno bolje. Mogla sam puno više zaraditi, napravila sam skladište, kupila traktore i zemlju, podigla voćnjake… No, danas u ova krizna vremena više se ne isplati podizati voćnjake, ljudi krče voćke jer su cijene slabe, a tržište je poremećeno s uvozom voća, posebno iz Italije i Španjolske, koje niti je fino niti kvalitetno, dok naše domaće ostaje. To je suludo i država bi to trebala kontrolirati!
S obzirom na sve, Biserka je zaključila:
– Žao mi je što vidim da mladi danas imaju entuzijazma i htjeli bi se baviti s poljoprivredom, voćnjakom, stočarstvom i povrtlarstvom, no nažalost tu nema kruha za mlade. Opstaju samo najveći, država dovoljno ne potiče proizvodnju.
POSAO JE LJUBAV, ALI TU JE I SLOBODNO VRIJEME…
– Slobodnog vremena imam jako malo. Imam doma puno cvijeća, pa se bavim i njime, radim kućanske poslove, brinem za unučicu. Doma imamo dva pajceka, pet pasa, tri mačke… Ljeti odemo na more… Povremeno idem na izlete s udrugom „Sport za sve“ Općine Donji Kraljevec ili našom župom u Draškovcu – kaže Biserka, kojoj boravak u voćnjacima doduše zapravo jedino može nedostajati, a nikad dosaditi.
– Po struci sam agrotehničar, tako da radim u svojoj struci i sretna sam da radim posao koji volim. Volim biti vani u prirodi, puno se krećem, u sezoni berbe napravim po 20.000 koraka dnevno. Navečer znam sjediti vani do pola 11 jer imam osjećaj da nisam dovoljno bila vani! – zaključuje.
