Ni 20 godina poslije, kada je zauvijek rekao zbogom aktivnim vatrogasnim intervencijama, ne skida u prigodama vatrogasnu odoru, ne propušta vatrogasna okupljana svih uzrasnih kategorija, no najrevniji je kada su u pitanju vatrogasni veterani.
Ovoga puta smo ga sreli u Maloj Subotici na nedavnim sportskim susretma vatrogasnih veterana i subotu 29. listopada u G. Dubravi na godišnjoj izbornoj skupšini Kluba vatrogasnih veterana čiji je član. Bio je tu, nažalost uz pomoć, ortopetskog pomagala, u svečarskoj odori i proživljavao, kao i natjecatelji, svaki potez svojih kolega s kojima je nekada „vedrio i oblačio“ u vatrogastvu Međimurja i preko njegovih granica, a jučer je bio promatrač minulih događaja u klubu.
Nismo se osobno znali, no autor priloga je vrlo dobro upoznat s Ivanovom vatrogasnom biografijom, odnosno zaslužnim odličijima koje je do sada primio. Popis je kojem bi svatko mogao zavidjeti, ali ne i zlu koju je u vatrogastvu „zaslužio“.
– Upravo se u listopadu mjesecu navršava 20 godina kada sam doživio ono što nikome ne bi poželio.Jednog listopadskog popodneva 2002. godine krenuli smo kao pripadnici DVD Držimurec/Strelec na jednu ne baš zahtjevnu požarnu intervenciju u obližnje romsko naselje Piškorovec jer tamo je svaki čas trebalo intervenirati.
Tu mi se dogodilo ono što mi je promijenilo mnogo toga u životu, praktički cijeli život – kazao je ogorčen, ogorčen na mnogo toga što je intervenicija donijela.
Najprije, ugriz za nogu bijesnog psa, nanijetu ranu koja je doduše odmah od zdrastvenih djelatnika sanirana, no ona je kasnije bila izvor mnogih zdrastvenih nedaća koje su prijetile i najtežim ishodom. Zahvaljujući naporima liječnika i svoje osobne upornosti kao i podrške svoje obitelji danas je pokretan, no ipak je nesreća ostavila vidljive posljedice.
Tko je Ivan Horvat?
Pitanje i odgovor kao primjer generacijama njegovih mlađih kolega koji kreću njegovim stopama……. Rođen je 16.07.1949. godine u Držimurcu gdje i danas živi. Završio je srednju tehničku školu za zvanje vozača. Oženjen je i ima dvoje djece. U vatrogasnu organizaciju uključuje se davne 1970. godine kao mladić iz vatrogasne obitelji.
Odmah po prijemu u DVD uključuje se u rad s najmlađim članovima, a po stjecanju potrebnih godina u operativne članove. Kao mladi vatrogasac uključuje se u obrazovanje za vatrogasna zvanja; vatrogasac 1980-1981.g., vatrogasac I klase 1981-1985.g., dočasnik 1985-1987.g., dočasnik I klase 1987-1988.g., časnik 1988-1999.g., dok je 1999.g. od HVZ stekao zvanje višeg počasnog vatrogasnog časnika.Temeljem njegovog izvanrednog zalaganja u radu DVD-a Držimurec–Strelec više puta je bi biran za najdogovornije dužnosti i to: tajnik DVD-a od 1976. do 1984. godine, predsjednik društva od 1984 – 2004. godine, počasni predsjednik DVD-a Držimurec – Strelec od 2005. g.
Predsjednik odreda SIZ-a 1982. do 1993. (odred Mala Subotica), Predsjednik VZPO Belica-Mala Subotica-Orehovica od 1993 do 2005. g., Predsjednik Vatrogasnog Saveza Općine Čakovec od 1988. do 1993. g., počasni Predsjednik VZPO Belica-Mala Subotica-Orehovica od 2005. g., zamjenik predsjednika VZMŽ od 1996. do 2005.g., odnosno do oboljenja kada nažalost više zbog svoje bolesti ne može obnašati dužnost operativnog člana vatrogasne organizacije. U svom dugogodišnjem dobrovoljnom radu pod njegovim rukovodstvom društvo postiže vrlo dobre rezultate, a koji se odnose na izgradnju vatrogasnih domova i objekata, nabavi potrebite vatrogasne opreme, prijema mladih članova u vatrogasne organizacije na području Međimurske županije.
Živio je je vatrogastvo te se je posebno isticao u aktivnostima u provođenju operativnih zadaća, odnosno u provođenju preventivnih mjera i samim akcijama gašenja požara na svome području pa i šire. Nažalost spomenuti i kobni ugriz ga je udaljio od obnašanja njemu omiljene operativne i organizacijske poslove i zadaće dobrovoljnog vatrogasca.Svoje vatrogasno iskustvo prenio je na svoga sina Dejana, koji danas obnaša dužnost predsjednika DVD-a Držimurec – Strelec. Još uvijek, koliko mu zdravlje dopušta, daje mu potporu.
Vatrogastvo mu je odnijelo mnogo, no kao zadovoljštinu danas u svome domu u Držimurcu ima: Brončanu vatrogasnu medalju iz 1985.g., Vatrogasnu zlatnu plamen zvijezda – VSO Zabok 1990.g.,srebrnu vatrogasnu medalju 1995. g., Spomenicu Domovinskog rata 1996.,Spomenicu HVZ-e 2001. i 2006.g., zlatnu vatrogasnu medalja 2005.g.,odlikovanje za posebne zasluge 2005. g., Povelju i plaketu s likom Mirka Kolarića od HVZ-e – 2006. g., vatrogasne spomenice za 10,20,30,40 i 50 godina kao i veteransku spomenicu i najposlije od prošle godine Povelju Međimurske županije.
-Hvala društvenoj zajednici za sve to što mi je dodijelila. Svako znamenje ima svoju priču i pozdaninu- kaže Ivan na kojem je vidljivo kako o tome ne priča s posebnim ushićenjem. A tko bi nakon svega toga ? Još uvijek ga u „duši“ boli sve ono što je pretripio.
O tome smo u uvodu rekli sve, samo nam nikako nije jasno kako Ivan ni od koga nije dobio nikakvu novčanu zavoljštinu pa čak ni od osobnog životnog osiguranja !? Drži da je bar nešto zavrijedio.
Kaže da je sve to davno prekrirala patina zaborava pa raduje kada se netko, a takvih srećom ima, sjeti na njega.
Ivanu, po nama, ako već drugačije ne može biti, neka bolna zadovoljština bude onima koji o vatrogastvu uče, onima koji ne znaju da je svaka vatrogasna intervencija rizična i kaže: – Nedaj Bože da se kome ponovi moja bolna istina.
