Da, da, tu anegdotu je ispričao sam Milorad Šubić na Danu ekološkog uzgoja vinove loze, koji je održan na gospodarstvu poznate i priznate vinarske obitelji Lovrec u Svetom Urbanu. Naime, radeći novinsku anketu među djecom o tome što će biti kad odrastu, jedan štrigovski mališan je hrabro izgovorio: “Ja ću biti Šubić!”. Za tu anegdotu saznao je puno kasnije, ali mu je bilo drago da i djeca vinogradara, voćara i drugih shvaćaju važnost zaštite višegodišnjih i onih drugih nasada.
Svakodnevno je na terenu, poznaje gotovo svaki kutak Međimurja. Obilazi nasade, traži moguće nametnike, štetnike, bolesti… Uči, zapisuje, a onda znanjen prenosimo proizvođačima. Nesebično ih savjetuje, podučava. Obožava svoj posao. On je naprosto takav – najbolji.
Magistar znanosti, Milorad Šubić (54) iz Šenkovca, svojim radom dao je nemjerljiv doprinos međimurskoj poljoprivrednoj proizvodnji, ali i stručnom obrazovanju ratara,vinogradara i voćara. I sam je proizvođač, praktičar.
-Moji roditelji i roditelji moje supruge posjeduju nešto poljoprivrednog zemljišta (oranice, vrtovi i vinograd). Još kao student, a naročito kad sam bio asistent na fakultetu, započeo sam provoditi poljske (mikro)pokuse istraživanja djelotvornosti različitih sustava zaštite hortikulturnog bilja od neželjenih organizama. Svake godine organiziram i provedem 10-ak takvih pokusa, a prikupljene rezultate koristim u edukaciji poljoprivrednika. Inače, hortikultura je nešto što me oduvijek privlačilo (voćarstvo, vinogradarstvo, povrtlarstvo, cvjećarstvo, rasadničarstvo) – kaže mr. sc. Milorad Šubić, dipl. ing. agr., rodom iz Murskog Središća.
Što zbog ljubavi prema kemiji i biologiji, a što zbog okruženja, već nakon završetka osnovne škole u Murskom Središću 1984. godine, znao je da će postati agronom.
-Rano djetinstvo proveo sam u najstarijoj ulici u Murskom Središću (Ulica Matije Gupca uz rijeku Muru). Tu je gotovo svaka kuća držala krupnu stoku, pa su roditelji željeli da studiram veterinu. Međutim, još kao dječak sredinom 1970-ih bio sam u prilici slušati priču kako bi u Međimurju zbog usitnjenosti posjeda i napučenosti najbolju perspektivu imala hortikulturna proizvodnja. Već sam u osnovnoj školi zavolio prirodne znanosti, a u višim razredima bio sam uključen u rad voćarske i biološke grupe. Jednostavno je negdje bilo “zapisano” da završim poljoprivrednu struku, pa sam upisao srednju poljoprivrednu školu u Križevcima – rekao nam je Milorad Šubić.
Što je bilo “zapisano”, to je i ostvareno. Neumoran je u svom radu, zna nevjerojatno mnogo o svemu što se s nasadima događa u Međimurju. Mogao bi satima govoriti o tome a da ne dosadi slušateljima. Sve potkrepljuje fotografijama, brojkama, rezultatima pokusa… Cijene ga svi, i vinogradari, i voćari, i ratari, ali i proizvođači zaštitnih sredstava, kako konvencionalnih tako i ekoloških. Poštuju njegova zapažanja i savjete. Oni koji ga “bogaju” i u najtežim proizvodnim godinama, kao što je ova, imaju dobre urode.
Već više od 25 godina cijelog sebe daje međimurskim poljo-proizvođačima.
-Da. Nakon završenog Agronomskog fakulteta u Zagrebu, zaposlio sam se kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju, a od 1. svibnja 1997. prelazim u Međimursku županiju raditi kao voditelj tada novoosnovane i jedine u našoj zemlji županijske Službe za zaštitu bilja. Slijedeće 1998. preuzima me Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu. Uz nekoliko organizacijskih promjena na istim poslovima radim i danas, ali u Upravi Ministarstva poljoprivrede i šumarstva RH – kaže Milorad Šubić, koji veći dio svog radnog vremena provodi u gumenim čizmama, obilazeći nasade.
Kad sve to znamo, postaje jasno zašto ono dijete s početka ove priče, kad odraste želi biti – Šubić!
