Na preloškom groblju u subotu prije podne održan je velebni oproštaj od učiteljice TZK Danijele Krobot iz Preloga koja je prije nekoliko dana preminula u 52. godini života jer je bolovala od duge, teške i neizlječive bolesti. Na posljednji oproštaj došlo je silno mnoštvo, došli su ljudi koji su je poznavali, cijenili, poštivali, a bilo je mnogo onih koji su s njome radili i surađivali. Između nekoliko oproštajnih govora, ne možemo ne spomenuti obraćanje pokojnici koje je izašlo iz dubine duše njezine kolegice iz školskog kolektiva Petre Supine. Riječi su joj zastajkivale u grlu, a u nekoliko navrata jecaji su bili jači od riječi. Kolegici Danijeli je na rastanku poručila:
-Riječi nisu dovoljne. Nisu dostatne. Ne mogu sažeti niti opisati veličinu tvojeg srca ili pak ljepotu tvoju duše, draga Danijela. Privilegija je poznavati te. U svakom pogledu zavrijedila si titulu učiteljice. Podučavala si ne samo u dvorani i razredu, već i pri svakom susretu. Tko je bio spreman mogao je ubirati zrnca tvojih životnih mudrosti. Podučavala si primjerom, a tvoje lekcije uvijek su bile zasnovane na moćnim metodama – odvažnost, hrabrost, autentičnost. Suprotstavljala si se svemu što je narušavalo bilo kakve prirodne zakonitosti. Forma, sustav, udovoljavanje nisu nikad bili opcije u koje se tebe moglo svrstati. Prkosila si tome svojom vedrinom, energijom i kreativnošću te u svakoj prilici ukazivala na to da se može i drugačije. Hvala ti na tome Danijela! Lekcija je to iz hrabrosti.
Svoja u svemu. Autetntičnost je bila tvoje stanje, nisi to stanje nikad napuštala, time si u svojih pedesetak sažela barem 100. Lekcija je to iz odvažnosti.
Iz podnaslova Vjerovati u život iz tvoje knjige „Ja bih to drugačije” stoji slijedeće: “Moraš imati povjerenja da u tebi živi i teče beskonačna rijeka energije. Svjetlost koja udiše život svakoj stanici tvoga bića. Ona te pokreće, zbog nje postojiš. Vjerovati u nju, osjećati je – izraz je poštovanja kojim bivamo nagrađeni sposobnošću iscjeljenja.”
Vjerujem da si sada iscijeljena od boli i patnje fizičkog tijela. Tvoja psihička snaga nikad nije bila upitna. Rastanak donosi tugu, no tu tugu valja prigrliti jer ona ukazuje da na tom mjestu boli živi i postoji ljubav. Mi koji ovdje ostajemo prečesto zaboravljamo da se čovjek sastoji i od treće dimenzije, ne samo fizičke i psihičke, već i one duhovne. Ti si to dobra znala i živjela tu spoznaju. Kaže se u logoterapiji, odnosno terapiji smislom da duhovna dimenzija ne može nikad oboljeti. U njoj je sadržana prkosna moć duha nad psihofizičkim. To je utjeha i istina kojoj se trebamo vraćati pri svakom rastanku. Vjerujem Danijela da sve što nam želiš reći pri svom odlasku može se sažeti u slijedeći indijanaski epitaf, koji je sasvim u skladu s tvojim bićem:
NE STOJ POKRAJ MOJEG GROBA I NEMOJ TUGOVATI
JA NISAM TAMO, NE BIH U NJEMU MOGLA SPAVATI.
S TISUĆU I JEDNIM VJETROM LETIM.
JA SAM POPUT DIJAMANTA, BLISTAVI SJAJ SNIJEGA,
NA ZRELOME ŽITU SUNČEVA ZRAKA,
JA SAM NJEŽNA KIŠA JESENJA.
KAD SE BUDIŠ U MIRU JUTRA,
JA SAM UZLET PTICE IZ SVOG GNIJEZDA.
TU SAM! POGLEDAJ! NA NOĆNOME NEBU BLAGA ZVIJEZDA.
NE STOJ POKRAJ MOJEGA GROBA I NEMOJ PLAKATI.
JA NISAM TAMO, JA NE MOGU UMRIJETI.
Hvala ti Danijela. Znam, ovo nije zbogom, ovo je – vidimo se! Sretno putuj, do ponovnog susreta!-poručila joj je na odlasku.
