Koliko ljudi mogu biti zli i govoriti o nekome ružne riječi, a uopće ga ne poznaju! To je odmah na početku telefonskog razgovora izgovorila Nataša Tomšić (47) iz Čakovca, kad nas je neki dan nazvala u želji da javnosti iznese životnu priču svog supruga Dragana Tomšića (52), hrvatskog ratnog vojnog invalida.
-Da nije bilo doktora Gorana Kozjaka, moj suprug bio bi odavno mrtav. Svi su drugi liječnici u velikim zdravstvenim centrima digli ruke od njega, ali ne i doktor Kozjak. On je veliki stručnja, liječnik, čovjek i gospodin, zato ne mogu otrpjeti da ga neki tamo napadaju samo zato što je u HDZ-u. Mene, kao i sve one koji su bili, jesu ili će biti njegovi pacijenti, to ne zanima. Bila sam na dnu, nisam znala kamo i kako pomoći Draganu i onda smo došli kod doktora Gorana Kozjaka, na uputnicu u bolnicu, nikad u privatnu ambulantu. On je bio prvi čovjek, prvi liječnik koji je meni vratio vjeru u život – kazala je Nataša Tomšić i pozvala me u njihov doma u Čakovcu, da mi suprug, koji je već 30 godina u kolicima, i ona ispričaju detalje priče.
I, evo me. Sjedimo u njihovom dnevnom boravku. Dragan smiren, pomalo nasmiješen, Nataša puna brige oko njega. Sve godine patnje vide joj se na licu.
-Imao sam tek dvadesetak godina kad sam se priključio 7. gardijskoj brigadi Hrvatske vojske, popularnim “Pumama” i krenuo u obranu domovine. Prošao sam mnoga ratišta diljem Hrvatske i stradao samo tjedan dana prije ulaska u Knin 1995. godine. Točnije, 27. srpnja kod mjesta Obljajac kod Grahova, u mojoj neposrednoj blizini, eksplodirala je tenkovska granata i teško me ranila. Od onda sam oduzet od struka na niže. Evo, za desetak dana bit će ravno 30 godina. Toliko traju moji bolovi i moje muke sa zdravljem i liječenjem. Prošao sam brojne operacije unutarnjih i vanjskih organa, boravio u raznim bolnicama, susretao liječnike svakakve vrste…Sretan sam što sam sreo Natašu, koja o meni bolje brine nego izučena medicinska sestra – kaže Dragan, koji je po činu pukovnik HV.
Prave muke započele su prije 13 godina. Bio je u invalidskim kolicima i s donje strane sjedeće kosti (kod zadnjice) napravila se ranica koja se nije zaliječila, nego se širila. Draganu su preporučili da ode u splitsku bolnicu poznatom kirurgu. I otišao je. Dobro ga je izrezao, ali rezultata nije bilo. Čak što više, rana se proširila, napale su bolničke bakterije. Muke su postajala sve veće. Otišao je potom u bolnicu zagrebačku Dubravu. Tu su pokušali to sanirati, ali ništa. Meso nije sraslo s kosti. Prolazile su godine. Kad bi došao u bolnicu i susreo liječnika koji ga je operirao, ovaj bi okrenuo glavu i prošao, bez pozdrava, bez pitanja kako je? A bio je loše. Liječnici su digli ruke od njega.
-I onda smo potražili pomoć u čakovečkoj bolnici. Bilo je to 19. srpnja 2021. godine. Sam Bog nas je doveo doktoru Goranu Kozjaku. Onako, bez nade, pitala sam ga može li ikako pomoći? Pogledao je ranu, koja je strašno izgledala, jer je uz kost bila velika rupa i kratko je odgovorio “Mogu”. No, tek onda je uslijedilo ono najgore. Kad je otvorio ranu bakterije su već napale kost, trebalo se prvo riješiti čak 5 raznih bolničkih bakterija. Došli smo doktoru Kozjaku “minutu do 12”. Sepsa samo što nije krenula. Bila sam prisutna i na nekim od brojnih operacja. Učila kako ga njegovati. Nakon šest tjedana i nadljudskih napora doktora Kozjaka i njegove ekipe, počeli su se opažati prvi rezultati. Dragan nije 9 mjeseci smio sjediti, primao je brojne infuzije, razne obloge, lijekove. O njemu je doktor Kozjak brinuo praktički danonoćno. I kad je suprug bio kod kuće, ja sam mogla od njega u bilo koja vrijeme tražiti savjet što i kako da napravim ili ga obavijestiti kad sam primijetila neke promjene – kaže Nataša i nastavlja:
-Kad smo poslije išli u barokomoru u Zagreb svi su pitali koji je to kirug obavio tako sjajan posao. Nisu mogli vjerovati da jedna mala bolnica, kao što je čakovečka, ima tako vrsnug kirurga. On je nenadmašan stručnjak u svom poslu, ali i čovjek koji ti u najtežem trenutku zna staviti ruku na rame i utješiti te, pred kojim mogu govoriti kako želim, plakati…– ističe Nataša i pohvaljuje svoju obiteljsku liječnicu dr. Karmelu Matjan Bogdan i medicinsku sestru Ilonku Halić, koje su vijek spremne pomoći i u svakoj prilici izaći nam u susret.
Rana je sanirana, Dragan može sjediti u kolicima i voziti ih. Nataša ga redovno njeguje, kontrolira mjesto operativnog zahvata, premata. Sretni su i Dragan i ona.
Dragan Tomšić u dvorištu obiteljek kuće na čakovečkom Jugu uredio je svoju radionicu u kojoj izrađuje makete od šibica i drugih drvenih elemenata. Tu je crkva sv. Antuna Padovanskog s čakovečkog Juga, vodotoranj u Vukovaru, tvrđava… Izradio je i u svom dvorištu postavio vjetrenjaču, kućice za ptice i klopotec, koji ga podsjeća na rodni dom u Donjem Koncovčaku, mostić i malo jezerce s ribicama i lopočem…. Dragan je strastveni ribič. I sad se priprema da otac Melko i on odu na pecanje na staru Muru kod Žabnika.
Dragan je i veliki skupljač poštanskih maraka, o čemu bi se mogla napisati zasebna priča. Posebno ga zanimaju one s motivima riba. Ima više tisuća takvih maraka iz 230 različitih zemalja svijeta. Sve je kataloški posložio i prava su filatelistička vrijednost.
Ima i sve hrvatske marke, od Banovine do danas. I tu kolekciju svakodnevno dopunjava. Tako skreće misli s bolesti i tzv. fantomskih bolova za koje još nije nađen pravi lijek. Ipak, sve mu je lakše uz njegovu Natašu i saznanje da doktor Kozjak brine o njegovu zdravlju.
-Moram vam reći još i ovo. Moj zet je na višemjesta zdrobio kost iznad koljena. Već je bio na rubu da mu odrežu nogu, što mu je predložio njegov liječnik, i onda sam pitala doktora Kozjaka što misli o tome. Naručio ga je, operirao i spasio mu nogu. Istina, u nozi je sada nekoliko pločica koje drže kost, više vijaka, ali zet hoda. Počeo je i raditi. A mogao je ostati bez noge. Strašno – kaže Nataša.
Puno su teških trenutaka proživjeli ovi ljudi. I kad je kopnila zadnja nada, kad je Nataša već htjela odustati od svega zgrožena odnosom pojedinih liječnika, kao spasitelj pojavio se doktor Kozjak.
-Dok smo živi, ni Dragan, ni ja, ne možemo se dovljno zahvaliti na svemu što je učinio u trenucima kad nam je bilo najteže. Kad smo bili pred ponorom. On nam je pružio ruku spasa. I kao čovjek i kao liječnik. Dok je doktor Kozjak u čakovečkoj bolnici ja mirno spavam. Hvala mu, hvala! – puna emocija kazala nam je kraju Nataša Tomšić.
