Alen Kraljić iz Selnice nedavno se vratio iz Afrike gdje se, zajedno s još troje planinara uputio na ekspediciju života: osvajanje najvišeg vrha Afrike, Kilimanjara (5.895 m).
„Fascinira me položaj Kilimanjara – usred uzavrele Afrike uzdiže se planina sa snježnim vrhom koja stoji sama, ne oslanjajući se ni na što. Da bi se došlo do vrha, mora se proći kroz čak četiri klimatska pojasa. U samo šest dana uspona i silaska prođeš toliko različitih krajolika da ne znaš je li to stvarnost ili san”, priča Alen.
Ruta kojom su išli – Marangu – započinje na 1.800 metara nadmorske visine, ulaskom u gustu tropsku prašumu. „Primjerice, čuvarkuće koje kod nas rastu pri tlu, tamo narastu do pet metara visine! Na 2.700 metara prašumu zamjenjuje visoka trava i visinsko raslinje, a na oko 4.000 metara dolaziš u polupustinjski svijet. Od 5.600 pa do samog ruba kratera dominiraju led i snijeg. U tako kratkom vremenu vidiš sve – od zelenila, zvukova prašume, potoka i endemskih biljaka, pa sve do pješčanih visoravni i ledenih krajolika. Hodaš iznad oblaka, a noću ti se čini da možeš rukom dodirnuti zvijezde”, kaže Alen.
Stroga pravila i lokalna podrška
Na Kilimanjaro se nije moguće penjati samostalno. Obavezno je angažirati lokalnog vodiča ili agenciju, koji osiguravaju i nosače te kuhare. „Nas četvero imali smo dva vodiča i osam nosača. Svaki član ekipe sam nosi oko četiri litre vode, toplu odjeću i osnovnu opremu. Hrana je bila dobra. Jeo sam najukusnije banane, mango, ananas i marakuja koji tamo rastu.
Na Marangu ruti postoje drvene kolibe za spavanje, a na svakom stajalištu potrebno je ponovno proći registraciju i identifikaciju. Ukupna duljina rute je oko 110 kilometara, a planinarenje traje šest dana.
Najveći izazov: visinska bolest
Najveći neprijatelj svakog penjača na Kilimanjaro nije umor, već visinska bolest. Zrak je sve rjeđi, tijelo se bori s manjkom kisika, a simptomi su mučnina, glavobolja, nesanica, slabost. „Ruta koju smo izabrali ne dozvoljava produženi boravak na nižim visinama, što otežava aklimatizaciju. Zato ta ruta ima manju stopu uspjeha. Moraš biti u jako dobroj fizičkoj formi, ali ni to nije garancija. Ključno je ne paničariti.”
Posljednji uspon započeli smo iz kampa na 4.720 metara u 23:15 sati, u mraku, sa svjetiljkama na glavi. „Cilj je doći na vrh u zoru, kada je najmanje oblaka. Neki su odustali zbog hladnoće – noćna temperatura pada ispod nule. Meni je pomogla dobra oprema, ali visinska bolest je bila puno teža od hladnoće.”
Metafizičko iskustvo
Završni uspon traje satima, kroz tamu i tišinu. „Gledaš u pete vodiča ispred sebe, svaka sekunda traje kao minuta. Svaki dah je dragocjen. Sam si sa sobom, bez snage za razgovor. To je jedno gotovo duhovno iskustvo – nebo ti se čini bliže nego ikad, a oblaci su ispod tvojih nogu.”
Nakon iscrpljujuće noći, ujutro smo stigli na Gilman’s Point, još 200 metara ispod samog vrha. „U tom trenutku sunce je počelo izlaziti i to nam je dalo novi val energije. Vodič je procijenio da možemo dalje i tako smo svi zajedno stigli do Uhuru Peaka – najvišeg vrha Afrike. Ostali smo tamo dvadesetak minuta – zbog visine i hladnoće nije moguće dulje – snimili nekoliko fotografija, veselili se i krenuli nazad.”
Spuštanje je bilo naporno, ali lakše zbog veće količine kisika. „Iza mene je bilo 36 sati bez sna i 20 sati hoda. Tijelo je iscrpljeno, ali srce je bilo puno.”
Psihička snaga ključ uspjeha
„Na kraju smo analizirali zašto smo nas četvero uspjeli, a drugi nisu, iako su imali sličnu kondiciju i opremu. Zaključili smo da je psihička spremnost presudna. Tijelo može puno, ali um mora biti čvrst. Meni je pomogao stav: Neka bude kako treba biti. Pozitivno razmišljanje me nosilo i u najtežim trenucima.”
Planovi za budućnost?
Nakon uspješnog uspona na Kilimanjaro – najviši vrh Afrike i četvrti najviši samostojeći vrh na svijetu – planovi za budućnost već su u nastajanju. Sljedeći veliki cilj je Aconcagua, najviši vrh Južne Amerike, smješten u argentinskim Andama. Sa svojih 6961 metar nadmorske visine, Aconcagua je drugi najviši vrh na svijetu, odmah iza Mount Everesta, kada govorimo o planinama izvan Himalaje.
Pripreme za tu ekspediciju već su započele, a kao dio završnih priprema planiran je i uspon na Elbrus, najvišu planinu Europe, koja se uzdiže na 5642 metra visine u zapadnom Kavkazu. Elbrus će poslužiti kao fizički i mentalni test, ali i prilika za dodatnu aklimatizaciju uoči veće i zahtjevnije ekspedicije u Južnoj Americi.
Ovi planovi nisu samo nastavak osobnog puta prema višim vrhovima, već i poziv svima da si postave vlastite ciljeve – jer granice postoje samo dok ih ne pokušamo prijeći.
Cijelu reportažu o ovom nevjerojatnom usponu možete pogledati na sljedećoj poveznici:
