Da, da, on je poseban. Uz ostalo, sam kuha, pere, čisti, održava kuću, kosi travu i uzgaja 50 ovaca i 26 jelena! U ponedjeljak iz Kuzminca dolazi za župnika u Štrigovu!
Nekakav novinarski nerv nije mi dao mira i krenuo sam u mali Kuzminec, podravsko selo četrdesetak kilometara udaljeno od Čakovca. Brojna naselja gotovo da su utonula u more kukuruza, kojemu fali kiša da poraste i napuni klipove. Sela lijepa, ali stanovnika nigdje. Tek tu i tamo poneki automobil. Sve je nekako usporeno. Mirno. Prazno.
Najavio sam se telefonom i u Kuzmincu me u rano jutro čeka velečasni Igor Radašić (42), župnik u Župi sv. Kuzme i Damjana i upravitelj Župe Ibriovec u Općini Rasinja. Dočekuje me ljubazan mlad čovjek i vodi u svoj dnevni boravak s kuhinjom u sastavu župnog dvora. Već na prvi pogled pokazuje da on nije svećenik na kakve smo navikli. Na njemu kratke hlače, brada uska poduža, osmijeh… I odmah kreće razgovor:
-Ovih dana obišao sam sva domaćinstva u svojim župama, pokucao na svaka vrata, porazgovarao s župljanima i poklonio čokoladu! Mislim da sam bio dužan svakom članu ove zajedice stisnuti ruku i zahvaliti što su zajedno sa mnom slavili Boga proteklih 11 godina, koliko sam proveo ovdje. U svakom mjestu sam služio i zahvalnu misu, a zadnja je na rasporedu ovdje u Kuzmincu, u župnoj crkvi, u nedjelju 17. kolovoza, u 11 sati. Poslije toga priređujemo domjenak za sve one koji dođu, da se oprostimo kao ljudi koji smo proteklih godina zajedno prolazili dobro i zlo, zajedno slavili rođenja i vjenčanja, zajedno plakali na sprovodima. Došao sam ovamo 17. kolovoza 2014. i sada na isti datum 11 godina kasnije, odlazim iz Kuzminca – kaže velečasni Igor.
SVI SMO GA ZAVOLJELI
Razgovor nakratko prekida vremešna gospođa Marija. Došla je po neku potvrdu i dok župnik obavlja svoj dio posla, pitam ju je li joj žao što velečasni odlazi?
-Kak mi ne bi bilo!? Navek je teško kad se rastaješ od nekoga koga zavoliš. A mislim da u selu nema onoga tko njega ne voli. Nema toga kojemu on nije pomogao u teškim trenucima. Žao mi je, ali kaj se mora, mora se. Mlad je i još će promijeniti dosta župa – kaže sa suznim očima gospođa Marija.
-Tako je bilo gotovo u svakoj kući u koju sam ušao ovih dana. No, svećenička služba je takva i idemo tamo kamo nas, uz Božju pomoć, pošalje naš biskup mons. Bože Radoš. Osobno, sjećam se slatko-kiselo. Kiselo zato što ostavljam ove ljude, poznanike, prijatelje, koji žive u teškim uvjetima na selu. Zajedno smo dijelili i dobro i zlo. Koliko smo bili siromašniji u materijalnim sredstvima, toliko smo više nadoknađivali vjerom i zajedničkim služenjem Bogu. Slatko pak zato što me biskup šalje u novu sredinu, u novi izazov. Iz podravske ravnice u međimurski bregoviti kraj. Vjerujem da će me župljani prihvatit upravo takvog kakav jesam. Rođen sam na selu i služim narodu i Bogu na selu – kaže velečasni Igor.
SVEMU JE “KRIV” VLČ. PAVAO MARKAČ
Kako ste se odlučili za svećenički poziv?
-Još u prvom razredu sam znao da ću biti svećenik. Naime, na vjeronauku nas je ondašnji župnik u Svetom Đurđu Pavao Markač pitao želi li netko biti svećenik? Većina nas dječaka je podigla ruke. Rekao sam to doma, roditelji Katica i Dragutin su se samo osmjehnuli, ali ja sam ostao uporan. Kasnije su me podržali, otišao sam u sjemenište, završio škole, zaređen sam, a 2010. posto sam kapelan u Sraćincu. Tamo sam ostao do 2014. kada me ovamo poslao biskup da budem župnik. Situacija je ovdje bila jako teška, crkve i kapelice vapile su za obnovom, crkvu u Kuzmincu nije se vidjelo s ceste, jer je sve okolo bilo gusto raslinje… Ovdje nema velikih obrtnika, poduzeća… tek nekoliko manjih OPG-ova. Nije bilo novaca. Ljudi su u prosjeku sve stariji, ali smo ipak kroz godine uspjeli obaviti zahtjevne radove na crkvama, urediti okoliš, očistiti što se dalo. U dvije moje župe nalaze se dvije crkve, 8 kapelica, 6 groblja i 24 križnih drveta i pilova. Sve smo to postupno obnovili. Izgradili smo i novi župni dvor, jer je prijašnji bio u ruševnom stanju. Danas sve to drugačije izgleda – kaže župnik i s posebnom tugom govori o odumiranju podravskih sela, koja su udaljena od većih centara.
-Kad sam došao prije 11 godina, u ovdašnjim selima živjelo je oko 1.900 stanovnika. Danas ih je tek oko 1.300. Imao sam 460 sprovoda, a niti sto krštenja. Čak 180 kuća ostalo je prazno. Od današnjih oko 600 domaćinstava u čak 120 živi po jedna starija osoba. Za koju godinu i te će se kuće zatvoriti. To je prava tragedija podravskih sela – iznosi zabrinjavajuće podatke velečasni Igor.
Napisao sam već u uvidu da nema kuharice, kućne pomoćnice ni ikoga drugoga. Sve radi sam, tek mu u košnji trave oko crkve pomaže susjed. Ostali dio župnih livada popasu ovce i jeleni. Da, dobro ste pročitali. Velečasni Igor Radašić trenutno ima 50 ovaca i janjadi te 26 jelena lopatara.
-Sve ja to sam hranim, napajam, čistim, čuvam… Uz to, spremam i sijeno za zimski period. Uz mene je uvijek i moj vjerni pas tornjak. Kad nisam imao ovce, trebalo mi je tri dana da pokosim cijelu ovu površinu. Inače, prve ovce sam kupio, a prve jelene lopatare, pet ženki i jednog mužjaka, pokonio mi je pokojni Rudi Kirić, osnivač Gumiimpeksa u Varaždinu. Čitav prostor sam ogradio s više od kilometar ograde, kako bi životinje mogle mirno i sigurno živjeti. U tim poslovima uvijek su mi od pomoći članovi ovdašnjeg Dobrovoljnog vatrogasog društva, kojima se ovom prilikom zahvaljujem – kaže velečasni.
Hoćete li u ponedjeljak, kad počne selidba, povesti ovce i jelene u Štrigovu? – pitam znatiželjno.
-Pas ide sigurno. Ovce sam dao na čuvanje poznaniku, a za jelene još ne znam. U ovoj situaciji važniji su mi župljani i župa – kazao mi je na kraju ugodnog razgovora velečasni Igor i poveo me pokazati svoje blago, koje gaji s tolikom ljubavlju.
Misa uvođenja u službu novoga župnika u Štrigovi bit će u nedjelju, 24. kolovoza u 11 sati. Iz štrigovske župe već su mu poslali poruku dobrodošlice. “Dočekujemo Vas otvorena srca. Svaki novi pastir prilika je da i mi kao zajednica obnovimo svoje predanje. Jer Crkva nije samo ono što ostavljamo jedni drugima, nego i ono što izgrađujemo jedni u drugima. Osjećajte se među nama kao kod kuće. Dobro došli u Štrigovski kraj, najljepši falaček Međimurja!”, poručili su iz Štrigove.
Bravo velečasni Igore, bravo Štrigovčanci!