Ne tako davno, u Maloj Subotici živio je pekar čiji je kruh mirisao cijelim Međimurjem i daleko izvan njega. Njegov radni staž dug pet desetljeća upisan je i u Zlatnu knjigu obrtnika, a njegova se priča i danas prepričava s jednakim ponosom.
Pekara Josipa Ločarića od svojeg je osnutka, davnog 19. svibnja 1953. godine, dugi niz godina ‘hranila’ mještane, ali i sve putnike namjernike, sve do 30. prosinca 2001. O svom ocu i djedu pričala nam je kćerka Ana Lončarić-Tretnjak, prof. defektologije u mirovini i unuka, Tajana Tretnjak mag. novinarstva koja živi i radi u Zagrebu. Tajana je urednica portala o kuhanju i roditeljstvu te slobodno možemo reći kako je zadržala obiteljsku nit bavljenja gastronomskim delicijama.
Mikloši u čizmici
Rođeni Čakovčanin, Josip Lončarić podrijetlom je iz skromne obitelji u kojoj je bio jedan od osmero djece. Radišan i marljiv, zanat je učio kod poznatog pekara Singera, gdje je napravio svoje prve korake u svijetu pekarstva. Nakon odsluženja trogodišnjeg vojnog roka vratio se u Čakovec i zaposlio kod jednog od najpoznatijih pekara tog vremena – Matana – gdje je položio i majstorski ispit. Upravo ga je posao u pekari odveo prema najvećoj životnoj ljubavi: ondje je upoznao svoju suprugu Anu. Zajedno su odlučili otvoriti vlastitu pekaru u Maloj Subotici, a ljubavna priča koja je započela među brašnom i mirisom svježeg kruha prenosi se i danas.
Pekara Lončarić bila je obiteljski posao, vrsnom pekaru Josipu pomagala je supruga Ana i kći Ana koju su svi od milja zvali Koka te unuke Lana i Tajana, koja se prisjeća posebnih trenutaka provedenih u pekari.
-Kod tate su se u početku izučavali mladi pekari koji su kasnije otišli raditi u gradsku pekaru u Čakovcu. Ubrzo nakon toga, pekara prestaje s noćnim radom te je to bila jedina pekara u Međimurju koja je radila samo po danu, a nedjeljom i blagdanima je bila zatvorena. – govori nam kćer Ana. U početku su pekli crni kruh težak čak dva kilograma i žemlje, koje su postale njihov zaštitni znak te kasnije i bijeli kruh.
Ono zbog čega se Pekare Josipa Lončarića prisjećamo upravo ovih dana je činjenica što su se uvijek uoči blagdana sv. Nikole pekli Mikloši i Krampusi koje je Josip sam osmislio, sve od izgleda do recepta i završnog štiha, ukrasa od taloga kave. Mještani Male Subotice oduvijek su držali do tradicije, a u gotovo svakoj kući na blagdan svetog Nikole u čizmici na prozoru nalazili su se Mikloši i Krampusi.
Budući da se tada kuće nisu ukrašavale kao danas, nerijetko su bile i jedini ukrasi na prozoru. Upravo njih se najviše povezuje s predbožićnim vremenom.
– I mi smo ih imali u svom prozoru – samo jedan dan u godini, ali dan kojem smo se neizmjerno veselili. – govori nam unuka Tajana, dok se Ana prisjeća kako su taj Krampus i Nikola bili veći, samo izložbeni primjerci. – Bio je to Sveti Nikola u pratnji Krampusa koji su imali čak i lance. Važno je napomenuti kako je tata sve napravio od tijesta, to je bila reklama i, budući da smo bili na Glavnoj cesti kada bi djeca išla iz škole skakala bi od veselja! – dodaje.
– Tatin kruh, žemlje i mikloši bili su nadaleko poznati, priča nam Ana. Putnici koji su iz Zagreba putovali prema Mađarskoj, u vrijeme prije autoceste, često su svraćali samo zato što su “negdje čuli” za njegov kruh, dodaje. Posebno su bili zaposleni u vrijeme školskih izleta kada su čak i u školi primali narudžbe za žemlje koje su bile neizostavni dio svake đačke pustolovine. Njegov rad bio je prepoznatljiv: nije koristio aditive, uvijek mu je bila važnija kvaliteta nego kvantiteta, a kruh i žemlje u peć je stavljao drvenom lopatom, bez lima i kalupa. Mikloši su također rađeni ručno.
U počecima se sve mijesilo ručno, a kasnije je u rad uvela miješalica, dok je zemljana peć zamijenjena parnom. No okus, miris i toplina ostali su isti, baš kao i trud uložen u svaku štrucu.
-Postoji uspomena koja nam i danas posebno grije srce – prisjećaju se. Prije nekoliko godina saznale smo da je djed, na dan mamina rođenja, svakog kupca počastio besplatnim žemljama. Imao je priliku raditi u Beču, ali svoje Međimurje volio je više od ičega. Mene i sestru svi su zvali “Pekove”, a taj nadimak nosili smo s ponosom. – zaključuje Tajana. Ono što nas se posebno dojmilo jest ljubav koju je Josip Lončarić gajio prema svojem poslu, pekari, ali i ljudima. Malo je reći, kako se, kada je došlo vrijeme za to, od Pekare jedva oprostio, a za kraj je poljubio pećnicu.
Kćer Ana i unuke Tajana i Lana još i danas čuvaju tradiciju i svake godine uoči blagdana sv. Nikole peku Mikloše i Krampuse. U čast tim uspomenama donosimo i recept za mikloše – da tradicija živi i dalje.
Recept za Mikloše
Sastojci:
- 500 g brašna
- ½ svježeg kvasca
- 1 žlica šećera
- 1 žličica soli
- 1 dcl ulja ili 100 g margarina/maslaca
- 3 dcl mlijeka
Priprema:
Izmrvite pola svježeg kvasca u 1 dcl toplog mlijeka. Pomiješajte brašno sa šećerom i solju. U preostala 2 dcl toplog mlijeka dodajte ulje ili otopljeni margarin/maslac, pa sve umiješajte u tijesto. Zamijesite i ostavite da se udvostruči.
Tijesto podijelite na 12 kuglica, zarolajte u duguljasti oblik te zarežite kako biste oblikovali ruke i noge. Formirajte glavu, ostavite da se dižu i pecite na 200 °C oko 20 minuta (ovisno o pećnici). Pečene ukrasite talogom od kave.
