Bivši učenici osnovnih škola u Draškovcu, Donjem Kraljevcu, Svetoj Mariji i Kotoribi jednostavno su ga zvali nastavnik Vojo. Tako su ga zvali i njegovi kolege „fiskulturnici” diljem Međimurja, a nemali broj njih mu je, zbog njegove topline, tepao Vojek.
Vojislav Bogojević bio je nastavnik TZK-a, radeći u spomenutim školama. Živio je u Donjoj Dubravi, a potom se s obitelji preselio u Čakovec, gdje je jučer umro u svome domu. Najdulje, gotovo dva desetljeća, radio je u OŠ Kotoriba, a u službi mladih proveo je „samo” 24 godine jer je imao svega 46 godina kada je obolio od teške bolesti bubrega, nakon čega su se zdravstvene nedaće redale jedna za drugom. Kao što je bio savjestan i izuzetno pedantan u svojoj struci, tako se sve do jučer jednako borio s bolestima koje su ga na kraju pokosile u 79. godini života.
Kada je otišao na bolovanje, kolege su govorili kako jedva čekaju dan da se Vojek vrati na posao, a učenici su čeznuli za njegovim povratkom na školska igrališta i za zeleni teniski stol. Stolni tenis je obožavao jer ga je vrsno igrao, pa je i on zaslužan za dug vijek trajanja tog sporta u Kotoribi, odgojivši neke vrsne stolnotenisače.
Kada bi učenici pitali kada će se nastavnik vratiti na posao, jer im je nedostajala njegova mirnoća, pedagoški savjeti i prijateljstvo, kolege nastavnici davali su im nadu. Nažalost, to se više nije dogodilo, no ipak je, koliko je mogao, dolazio na generacijska okupljanja koja su ga znala razvedriti, ali i rastužiti zbog žaljenja što toj „djeci” nije mogao dati više. A doista nije mogao. Znao je sve generacije, poznavao svakog učenika ponaosob.
Tijekom cijelog razdoblja bolesti uz njega je bila supruga Nada, kao potpora na putu pokušaja lakših bolesničkih dana, rame za plakanje. Plakali su zajedno, međusobno se bodrili, a on je često znao reći kako bi bez nje i sina Saše njegov život bio besmislen. Oni su njega bodrili, a on ih je sve vrijeme vjerno slijedio. Izdržali su zajedno sve do jučer, kada joj je Vojo zauvijek klonuo na njezinim toplim rukama koje su ga godinama milovale, mazile i pazile te mu bile oslonac.
Supruzi Nadi, na kraju njegova teškog puta, mora ostati ponos što je, uz svoje radne obveze kao nastavnice likovne kulture, a potom i umirovljenice, sve to izdržala. Znao je Vojo i za njezine bolesti, bio je uz nju i bodrio je. Ona će dalje živjeti bez svojega Vojeka, a Saša, snaha Martina i unuk Antonio ostat će joj zauvijek vjerni podupiratelji i pratitelji.
Počivaj u miru, Vojislave!
Počivaj u zemlji međimurskoj u koju si se zaljubio istodobno kada i u svoju buduću družicu Nadu!
Njegov pogreb bit će danas u 14 sati na čakovečkom groblju Mihovljan.
