Antonia Ružić godinu završava kao 70. igračica svijeta. To je uistinu ogroman uspjeh za naše tenisko čudo iz Orehovice, iako smo uvjereni da može postići još i više. I dok o njezinom sportskom putu znate gotovo sve, zanimalo nas je što za nju znači obitelj koja samozatajno stoji u pozadini svih njezinih postignuća. Posjetili smo ih u njihovom obiteljskom domu te, osim s Tonkom, popričali s tatom Alenom i mamom Anitom, kao i sestrom Leom, dok nam se, zbog obveza, nažalost nije mogao pridružiti brat Leon-Leonardo. Tonka nas je dočekala u društvu pudlice Abby koja bi, ako tata Alen ispuni obećanje, uskoro trebala dobiti društvo koje joj, zasada, čine tri mačke.
-Kao obitelj smo jako povezani i složni, u našoj se kući stalno nešto događa i vrlo je dinamično, baš kako u obitelji i treba biti. Svi oni mi puno znače, jer se bez njih ne bi ni počela baviti tenisom, niti bih dospjela tu gdje sam sada. Oni su uz mene i kad pobjeđujem i kad gubim, kada se mučim i kada mi ide dobro, u svemu su mi najveća podrška. Tako da bez njih sigurno ne bih uspjela, s puno ljubavi o svojim najbližima govori Tonka.
Zanimalo nas je koliko joj nedostaju na putovanjima tijekom kojih je prošle godine prošla čak četiri kontinenta i kakva je njihova uloga u organizacijskom dijelu.
-Podatak o tome da sam tijekom godine prošla više od 90.000 kilometara je izazvao puno pažnje, ali taj podatak najbolje govori kakav je život profesionalnih tenisača. Zato mi je važno da su i u tom segmentu uz mene, jer zajednički rješavamo sve od organizacije putovanja, smještaja do svega što mi je potrebno. Također mi posvećuju maksimalnu pažnja i brigu kada sam doma, u rijetkim trenucima predaha. Zbog toga je i njihova uloga u svim mojim uspjesima ogromna. Boravci kod kuće, nažalost, uvijek prekratko traju, pa je razumljivo da mi nedostaju, kao i ja njima. Međutim, zahtjevi mog sporta su takvi da se moraš brzo osamostaliti čega sam svjesna i ja i oni, ali srećom danas postoje različite mogućnosti koje nam daju priliku za svakodnevni kontakt kada nisu sa mnom na turnirima, objašnjava Tonka.
Zasada je sportska karijera u prvom planu, ali Tonka već sada zna što bi željela kada sama zasnuje obitelj.
Voljela bih da im mogu prenijeti ono što sam naučila i dobila od svojih. Željela bih da budu skromni, da budu dobri prema drugima i da svima žele pomoći. Teško je to riječima opisati, ali upravo ta povezanost i zajedništvo koji krase naš dom su moja najveća želja kada jednom budem gradila vlastito obiteljsko gnijezdo, s puno emocija priča najbolja međimurska sportašica.
Njena najveća božićna želja ima sportski predznak.
-Već sam ranije rekla da bih sljedeće godine voljela ući u Top 50, a trenutno mi je najveća želja upisati prvu službenu pobjedu u glavnom turniru nekog Grand Slama. Radovalo bi me kad bi se to desilo već na Australian Openu i dati ću sve od sebe da prođem bar jedno kolo, pa i više, realna je u svojim željama Tonka.
Prije tenisa, Antonia Ružić trenirala je gimnastiku i karate u kojem je bila dvostruka državna prvakinja. Sestra Lea i brat Leon-Leonardo također su bili državni prvaci u gimnastici, a Leon se okušao i na nogometnom terenu. Njihovog oca Alena pitali smo zbog čega je sportu dao tako veliku ulogu u odgoju svoje djece.
Mislim da bi se sva djeca trebala baviti sportom radi zdravlja i fizičke pripreme, ali i discipline koju svaki sport traži. Sport izgrađuje ljude, jača karakter, traži predanost i posvećenost, sadrži puno vrlina koje bi svaki čovjek želio imati. Prezadovoljan sam svime što su naša djeca postigla na svom sportskom putu. Iako je Tonka najdalje dogurala, jednako se ponosimo i radujemo zbog onoga što su postigli Lea i Leon. Kad vidiš da se tvoje dijete nečime bavi sa zadovoljstvom i daje sve od sebe kako bi postiglo zacrtani cilj, kao roditelj moraš biti sretan, pa su onda i teškoće s kojima se neizostavno susrećeš mnogo manje, ponosno govori tata Alen koji također mora biti vrlo discipliniran tijekom Tonkinih mečeva, posebno kada ih prati uživo.
-Bilo mi je teško suspregnuti emocije tijekom njenih mečeva, ali tada joj je najvažnija koncentracija i ne želim je remetiti, pa sam se naučio suzdržavati da je ne ometam, opisuje tata Alen.
S obzirom da smo ih posjetili na Badnjak, u tijeku je bila priprema obiteljskog ručka, a na meniju su bili losos i oslić koje su u kuhinji vrijedno pripremale mama Anita i sestra Lea.
-Iako vrhunski sportaši trebaju voditi računa o prehrani, Tonka nije zahtjevna po tom pitanju. Posebno se raduje domaćoj goveđoj ili kokošjoj juhi, koja mora biti na stolu kada dođe kući. Njezin je ritam ponekad jako zahtjevan, ali nama nije teško pratiti ga, jer smo uz nju od prvih sportskih koraka i svi smo u kući tako posloženi da pomognemo jedni drugima, rekla nam je mama Anita.
Obitelj Ružić ne voli se medijski isticati, pa je i sama Tonka trebala vremena dok to nije prihvatila kao sastavni i važan dio posla. Kad prođete kroz vrata njihovog doma ispuni vas obiteljska toplina i harmonija koju dijele, pa brzo shvatite zbog čega su toliko povezani. Ta pozitivna energija jednostavno zrači iz svakoga od njih, pa ne čudi što su i mediji ove godine „otkrili“ Tonku, koju smatraju jednom od najsimpatičnijih igračica na Touru. Iako se svi nadamo da će svoj teniski uspon nastaviti i primaknuti se samom vrhu, prije svega želimo da ostane baš takva kakvu je znamo te da s jednakom ljubavlju nastavi predstavljati svoju Orehovicu, Međimurje i Hrvatsku širom svijeta na ponos svoje obitelji i sviju nas.
