A što da vam kažemo. Nadam se da je sada to gotovo, da više ne živimo u neizvjesnosti. Bol će nam ostati za cijeli život. Za 9 dana bit će točno 15 godina kako je usmrćen naš Tomislav. Imao je tada 22 godine. Sad bi imao 37. Oni koji su skrivili njegovu smrt dobili su 3 i 3,5 godina zatvora, a mi smo u zatvoru već 15 godina. Ne spavamo, dan još kako-tako provedemo u poslu, nešto stalno radimo, ali noći su duge, teške. Razmišljamo kako je bio vrijedan radnik, kolega, prijatelj… Možda bi danas imao svoju obitelj, djecu, naše unuke. Ovako ostaju uspomene i slika na zidu. Ostaje i mučnina poslije (pre)dugog sudskog procesa, koji se od Čakovca selio sve do Slavonskog Broda. Našeg sina više ništa ne može vratiti, razboljeli smo se…
Rekli su nam Spomenka i Marijan Pergar iz Vukanovca, čijeg su sina 2011. na smrt pretukli ispred noćnog kluba u Čakovcu.
Presuda dvojcu koji se teretio za nanošenje teške ozljede sa smrtnom posljedicom, tek je sada postala pravomoćna. I to nakon što je Županijski sud u Slavonskom Brodu prihvatio žalbu ODO Čakovec na presudu kojom su Bruno Hančić (38) i Deni Pikl (38) u prosincu 2023. u ponovljenom suđenju na Općinskom sudu u Čakovcu bili osuđeni svaki na po dvije godine i osam mjeseci zatvora. Obojici su kazne sada povišene, pa je Hančić sada osuđen na tri i pol godine zatvora, a Pikl na tri godine zatvora. Treći optužen Matija Marčec poginuo je 2021. godine u prometnoj nesreći.
On je jedini na početku suđenja izrazio sućut i žaljenje obitelji Pergar što se sve to dogodilo!
RABOLIO SAM SE
-Radio sam u Austriji kao mesar, ali od tog događaja više ne funkcioniram. Pokušao sam i tu, ali nije išlo. Teško mi je među ljudima. Razbolio sam se. Međusobna smo si potpora sa suprugom Spomenkom. Imamo mali vinograd, voćnjak, vrt i to nam je zanimacija cijele godine. Utjeha su nam sin Miroslav i njegova obitelj – kaže otac Marijan i dodaje:
-Sve to otezanje na sudu, pa pravomoćne presude, pa čekanja…Sve to nas je 15 godina ubijalo. I, evo sada, za odbačene i ostavljene mačiće možete dobiti
3 godine zatvora, kao i za čovjeka. Kakva poruka se time šalje u javnost? – pita se Marijan.
I pored svega toga, kaže Spomenka Pergar, mi se ne predajemo. Dok smo mi živi, dok obitelj postoji, naš Tomislav živjet će u nama. On je naš sin, brat i ujak. To nam nitko ne može oduzeti. Samo bih željela da se to više nikad i nikome ne dogodi! Nema veće boli nego kad roditelj izgubi dijete, kad nadživi svoje dijete, kaže Spomenka Pergar.
Želimo im miran i spokojan život, a da im sjećanje na Tomislava podari snagu da nastave živjeti za drugog sina i njegovu obitelj.