Srednja škola Prelog prošli tjedan se na velikoj oproštajnoj zabavi pozdravila od dugogodišnje djelatnice škole spremačice Štefice Antolek, koja je od studenoga 2025. godine u zasluženoj mirovini. Odlazak iz škole bio je emotivan za sve, a posebno za samu Šteficu.
– U Srednjoj školi Prelog radila sam gotovo 27 godina, točnije od 13. rujna 1998. godine, dok je škola registrirana 1. veljače 1999. godine. Bilo mi je jako lijepo tu raditi i na posao sam uvijek išla s veseljem – kaže 65-godišnja Štefica Antolek iz Preloga, koju su voljeli svi, od učenika i djelatnika do ravnatelja škole.
„Osim što je savjesno obavljala svoj posao, Štefica je uvijek bila puna energije i entuzijazma, lijepih riječi i iskrenih osmijeha za učenike i djelatnike. Dočekivala ih je u ranim jutarnjim satima i ispraćivala u večernjima, postavši osoba koja je svojim prisustvom unosila toplinu i osjećaj doma u školski prostor“, istaknuli su iz Srednje škole Prelog.
Doista, Štefica je kao spremačica bila vrlo važna karika ove „male škole velikog srca“. Svojim predanim radom, urednošću i brigom za ugodni prostor u školi, te osmijehom i srdačnošću, bila je osoba bez koje škola nije mogla zamisliti svoj rad. Pomagala je učenicima od srca u svemu i uvijek bila tu uz njih. Posebno je prirasla srcu zadnjoj generaciji ‘hotelijera’.
– Uvijek je bila zaštitnički nastrojena prema nama, pomagala nam je u svemu, kad smo napravili glupost, stala je uz nas, rekla je da nikome ne bude govorila, ali nas je upozorila. Dosta smo živahni razred. Ostali smo u jako dobrim odnosima i nikad je nećemo zaboraviti! – rekao je David Kalšan, učenik 4. razreda Turističko-hotelijerskog smjera Srednje škole Prelog.
Osim što je Štefica dala školi ne samo svoje vrijedne ruke, već i srce, škola joj je uzvratila istom mjerom.
– Kad mi je sin Filip poginuo na motoru 2018. godine, i bilo mi je beskrajno teško, Srednja škola Prelog mi je pomogla na sve moguće načine, i financijski, i kao moralna podrška, jednostavno, bila mi je kao druga obitelj – istaknula je Štefica.
Zahvalila je na svakoj lijepoj riječi koju su joj na oproštajnoj zabavi uputili nastavnici Anica Naranđa i Marijan Lazar te ravnatelj Tomislav Gregur, kao i svima koji su joj zadnji dan škole donosili cvijeće, pozdravljali je i dočekivali uz zagrljaje i suze.
Štefica je otkrila kako u svojih 41 godinu i 9 mjeseci radnog staža nikad nije bila na bolesna, a s ulaskom u mirovinu nažalost doživjela je peh. Dana 12. siječnja 2026. godine pala je na ledu i ozlijedila ruku, koja je još u gipsu, no nada se skorom iscjeljenju.
– Umirovljeničke dane posvetit ću obitelji. Moja kći Ana uskoro će mi podariti prvu unučicu, čemu se jako veselim. Moj suprug Ivan ima stolarsku radionicu pa mu pomažem tamo, bavim se i pajcekima i pilićima, štrikam i uživat ću u svakom novom danu koji je preda mnom kao umirovljenicom – rekla je Štefica.
Zahvalila je svima na podršci i na svim tim godinama suradnje i lijepih trenutaka. Pozitivna, vedra, komunikativna i optimistična, Štefica Antolek dokaz je da svaki posao može postati najljepši posao na svijetu ako se radi s voljom i srcem, kao što je to činila ona.
