19. 7. 1979. jedna medicinska sestra započela je svoj profesionalni put u, tada, Medicinskom centru Čakovec.
Iako te davne godine vjerojatno nije razmišljala o mirovini, taj dan je ipak stigao. Ivanka ga je dočekala na Odjelu neurologije Županijske bolnice Čakovec u društvu tima u kojem su, ruku na srce, velika većina ljudi mlađa od njezinog ukupnog radnog staža. Svoj radni vijek provela je u cijelosti na Neurologiji, jednom od najtežih odjela u bolnici. Bez obzira na to, od nje niste mogli čuti žaljenje – svaku smjenu odradila je najbolje što je mogla.
Nakon 46 godina, 6 mjeseci i 10 radnih dana sestra Ivanka odlazi u zasluženu mirovinu.
Rekli bismo da su godine samo broj, no u Ivankinom slučaju to je zaista istinita tvrdnja. Mlada duhom, vrckava i radišna, donosila je u kolektiv mir i povjerenje svojim dugogodišnjim radnim iskustvom te je s istim žarom radila svoj posao kao i na početku radnog staža. Valja napomenuti da se Ivanka cijeli svoj radni vijek vozila biciklom na posao – bilo sunce, snijeg ili kiša, u noćnu i dnevnu smjenu.
Teško je izbrojati kolege i pacijente koje je sestra Ivanka dotaknula svih ovih godina, no jedno je sigurno – Ivanka će zauvijek biti „naša“ i pamtit ćemo je još dugo po kolegijalnosti, smislu za humor, predanosti poslu i mnogobrojnim malim crticama koje se događaju u dugim, 12-satnim smjenama.
I kao što bi naši ljudi rekli „nidgar kak druga djeca“, prije samog odlaska u mirovinu sestra Ivanka je zaželjela da joj se ne kupuju pokloni, već da se skupi donacija za Marijine obroke, školske obroke za djecu najsiromašnijih zemalja svijeta.
Poklon smo ipak kupili, jer red je red, ali isto tako smo ispoštovali Ivankinu želju i prikupili donaciju za Marijine obroke.
Kolektiv Neurologije, kao i rukovodstvo bolnice, od Ivanke se oprostio 28.1. uz puno suza i smijeha te prisjećanje raznih dogodovština. Sve prolazi, ali uspomene ostaju. Nakon 46 godina želimo sestri Ivanki mirnu i zdravu mirovinu uz poruku da nas nikada ne zaboravi te da nas ponekad obiđe na svojem legendarnom biciklu.