Iako je međimurska gibanica u starim recepturama prvi put zabilježena tek u pretprošlom stoljeću, njezino gastronomsko podrijetlo niz je prepletenih okusnih i mirisnih izvorišta, a među mnogim međimurskim kulinarskim uzdanicama u cijeloj toj tradicionalnoj lepezi možda upravo ona najviše podsjeća na neku drevnu zaboravljenu, pa opet pronađenu legendu, piše Večernji list. A legenda o njoj doista je bajkovita i pripada svijetu u kojem se stvarnost i podaci o međimurskoj gibanici, koja se slaže od samostalno pečenih, rijetko i kuhanih listova od tijesta, miješaju s drevnim, za Međimurje tako svojstvenim svijetom gastronomskog otajstva.
Ipak, od samih početaka važna se razlika između bogatijih i siromašnijih obitelji zamjećuje u načinu korištenja tih proizvoda, obilju (u količinama koje se koriste) te njihovu kombiniranju s drugim sastojcima. O svemu tome govori nam jedan iznimno vrijedan pisani izvor o međimurskoj kuhinji u ranom novom vijeku: “Kuharska knjiga čakovečkog dvora obitelji Zrinski. Iz vremena Nikole Zrinskog, bana hrvatskog 1647. – 1664.”. Najpoznatija velikaška obitelj koja je stolovala u Čakovcu svakako je obitelj Zrinski. Iz njihova razdoblja, a riječ je o 16. i 17. stoljeću, sačuvana je rukopisna kuharica glavnog kuhara Nikole VII. Zrinskog. U njoj pronalazimo niz jela koja se pripremaju od sastojaka međimurske gibanice, pohane jabuke, torta od jabuka, krafne od jabuka, sos od oraha, gibanica s mljevenim orasima, makom, sirom i vrhnjem, jelo od svježeg sira, juha od sira.
Premda su navedena jela, posebno gibanice, probrana i izuzetna, zasigurno predstavljaju vrhunac međimurske gastronomije u 16. i 17. stoljeću, nedostižan većinskom seoskom stanovništvu. Kako je u svojoj vrsnoj knjizi o gibanicama napisala nutricionistkinja Janja Kovač, pojavljuje se nekoliko naziva za ovaj kolač, a neki autori koriste čak i dvojne nazive: “pogača (gibanica) sa zeljem”, “pogača (gibanica) s tikvama”, “pogača (gibanica) s repom” (Šoštarić 1978.: 100). Na samom terenu među kazivačima pokazala se još veća raznolikost naziva: gibanica (Donja Dubrava, Goričan, Draškovec), pogača (Orehovica, Belica, Štefanec, Ivanovec, Lopatinec, Gardinovec, Štrigova), gerba (Dekanovec, Novakovec) i štrukli (Nedelišće). U mnogo slučajeva teško je shvatiti radi li se o istom kolaču. Za lakše snalaženje kažimo da ćemo u tekstu koristiti termin “gibanica” i predložiti vrlo proizvoljnu i nestručnu podjelu na dvije vrste: rolane i vodoravno slagane. Rolane su izrađene od jednog komada tanko razvučenog tijesta te su punjene jednim nadjevom. Nadjevi mogu biti tikve, jabuke, trešnje iz kompota, mak, zelje, sir, orasi ili različite vrste pekmeza, a zabilježena je i upotreba repe. Sve izvorni proizvodi zemlje bajki.
Prema predaji, još se i danas se znaju potajno okupiti pozoji, međimurski mitološki zmajevi izvora, pa patuljci i divovi, i zajedno se gostiti gibanicama za svojim stolovima u šumama Gornjeg i Donjeg Međimurja. Tamo, skriveni u redovima voćnjaka nekad izvornih starih malih jabuka mošusnog okusa, sred bregova i brežuljaka, znaju prepričavati legendu koja govori kako je nastalo Međimurje. Potom opet tiho pjevaju oko zasjajenih pećnica u kojima se u posudama za pečenje sljubljuju slojevi tijesta i nadjevi međimurske gibanice. Prije negoli gurmani zasjednu sa svim ljubiteljima dobre kuhinje, koja je obogatila Međimurje, već tvrde da je tako nastala zemlja živih bajki pa i ova legenda o izvornoj i jedinstvenoj međimurskoj gibanici.
Cijeli članak pročitajte klikom ovdje.