Socijalna pedagoginja i psihoterapeutkinja u OŠ Jože Horvata Kotoriba, 35-godišnja Petra Supina, s radošću je prihvatila naš poziv kako bi se prisjetila dana svoga djetinjstva, a oni su po njoj najljepši bili uoči, i oko ovih božićnih dana. Rođena je u Vratišincu, a danas s obitelji živi u Varaždinu.
Prisjećajući se Božića kada sam još bila dijete najviše pamtim osjetilne doživljaje. Užurbanost oko pospremanja kuće, miris pogača od jabuka, zelja i oraha na Badnjak, tradicionalnog iščekivanja dolaska djetešca Isusa u našu kuću. Čim se smračilo ugasili bismo svjetla. Moj najstariji brat pokucao bi na vrata i unio slamu uz bajanje:
– Daj vam Bog kojiče, vojiče, teliće… i tako redom do dušnoga uzveličenja i Božjega mira. Osjećam toplinu svog roditeljskog doma kada se prisjećam tih sličica iz albuma svog unutarnjeg svijeta kvalitete kojeg svatko od nas ima. Album sa sličicama – nazivamo to uspomenama, a to su zapravo iskustva tokom kojih smo osjetili zadovoljenje svojih potreba. „Vadimo“ te sličice, odnosno prisjećamo ih se i uvijek iznova težimo tome da proživljavamo ta iskustva što sličnije onima za koja smo se uvjerili da nam čine dobro. Tako i ja – rekla je s uzdahom.
Danas, 30 godina poslije?
– Danas se budim u domu svoje vlastite obitelji, nastojeći nanovo rekonstruirati te sličice uz svog supruga i djecu. Kuća se posprema, ukrašava, peku se kolači koje sam kao mala pomagala peći baki i mami. Žurimo okititi bor i zatim jurimo u Vratišinec. Sretna i ponosna što mogu svojoj djeci osigurati doživljaje nekih prošlih vremena. Nastojimo tu tradiciju održati živom. Između moje kćeri i moje bake 90 je godina razlike, no ono što je baka, odnosno mamica kako ju svi zovemo, pričala meni, sada priča mojoj djeci. Neopisvo je to bogatstvo.
Badnje poslijepodne i badnja večer u mom domu je kao sinestezija dvaju svjetova. Kao putovanje kroz vrijeme. Moderno i tradicionalno. No, ne kose se, već savršeno nadopunjavaju. U obilju i dostupnosti svega u kojem danas kao društvo živimo, nastojim u svojoj kući njegovati skromnost, poniznost i zahvalnost. Osobno, ali i profesionalno kao socijalni pedagog i psihoterapeut vjerujem, i iskustveno znam da su upravo te tri vrijednosti temelj duhovne ravnoteže, tj. mentalnog zdravlja. Skromnost u željama i očekivanja dovodi nas do toga da ostvarujemo ono što želimo. Poniznost koja se očituje u tome da u svakoj prilici kakva god ona bila učimo od drugih temelj je osobnog razvoja u bolju verziju sebe. A zahvalnost za svaki novi dan, za svaku osobu, male velike stvari – to je prava radost življenja. Božić nas upravo na to podsjeća. Što je maleno dijete u jaslama nego slika skromnosti. Kraljevi u skromnoj nastambi klanjaju se tek rođenom djetetu – kakve li poniznosti. Bog koji je postao čovjekom – najveća zahvalnost koju bismo trebali osjećati krije se upravo u tome.
Kažu da je božićno vrijeme posebno, no valja se svakodnevno podsjećati na to da Božić nije samo doba godine, Božić je osjećaj. Sličica pohranjena u naš osobni unutarnji svijet kvalitete, a naša snaga leži u tome da kada god nam ustreba snage, poticaja, ohrabrenja, možemo posegnuti za tim sličicama i nanovo stvarati osjećaje vezane uz Božić. Pišući ovaj tekst prisjetila sam se autora logoterapije Viktora Frankla koji u svom djelu o ljudima koji su preživjeli koncentracijske logore, opisuje kako te strahote nisu preživjeli ljudi koji su bili fizički snažni, već ljudi koji su kada im je bilo najteže zamišljali svoje najmilije, vadili sličice iz svijeta kvalitete, a najčešće se među tim sličicama opisuju božićne večere s obitelji. Nije slučajnost. Dani koji dolaze podsjećaju nas na to koje su prave životne vrijednosti.
Želim svima da u nadolazećim danima stvore što više sličica za svoj album svijeta kvalitete koje će moći vaditi kada to zatreba. Svima neka je sretan i blagoslovljen Božić!
Hvala Petra u ime naših čitatelja koji bi Ti, kao što si i Ti njima, poželjeli sretan i blagoslavljen Božić!
