ZEU Prijatelji životinja i prirode Čakovec, vodeća neprofitna organizacija za zbrinjavanje i udomljavanje napuštenih životinja u Međimurju, odnedavno, točnije od svibnja 2025. godine, ima novog predsjednika – Brunu Bujanića, koji je već dvije godine i voditelj Skloništa za životinje Prijatelji u Čakovcu. Te veliku ulogu preuzeo je od dugogodišnje predsjednice i voditeljice azila Aleksandre Hampamer. Tko je Bruno Bujanić?
Bruno Bujanić (46), rodom iz Čakovca, a živi u Ivanovcu, bori se za prava životinja od mladosti. Po struci je stručni provostupnik ekonomije, a prije je radio u komercijali. Također je i glazbenik te svira gitaru u alternativnom rock-instrumentalnom bendu Jembrela.
U svoje slobodno vrijeme, u proteklih 20 godina uvijek je bio angažiran kao aktivist za prava životinja. Bio je aktivan u udruzi za zaštitu prirode i životinja Knea, gdje se organizirao peticiju za zabranu lova i dijelio letke protiv cirkusa sa životinjama) i u udruzi za zaštitu ljudskih prava Amnesty International – Hrvatska kao voditelj grupe u Čakovcu, a također je i volontirao u skloništu Prijatelji u Čakovcu, zajedno sa svojom sadašnjom suprugom Barbarom Srnec Bujanić.
KAKO JE SVE POČELO?
– Kao dio alternativne punk rock scene došao sam u doticaj s vegetarijanstvom, čitao knjige Petera Singera (australski bioetičar najpoznatiji po knjizi „Oslobođenje životinja“, op.a.) i sve me to motiviralo da preispitam svoje stavove u životu i počnem drukčije doživljavati životinje – opisuje Bruno i dodaje:
– Od svoje 20. godine sam vegetarijanac te nastojim postati i vegan jer želim smanjiti patnju životinja koliko god je moguće (industrijska proizvodnja mesa i mlijeka, testiranja na životinjama…). Mislim da što više vremena provodiš sa životinjama, vidiš da i životinje osjećaju, vesele se, tuguju i pate. A cilj je smanjiti patnju svih živih bića – priča Bruno, ističući kako ljudi danas postaju indoktrinirani:
– Ljudi u trgovini vide fino zapakirani šincl i ne vide patnju životinje iza toga.
OD ČIŠĆENJA PSEĆIH BOKSEVA DO VODITELJA AZILA
Bruno nam je opisao kako se odlučio za rad u azilu i kako je izgledao njegov put od radnika do voditelja azila.
– U početku sam mislio da nikad ne bih mogao raditi u azilu zbog stresa, no s druge strane, činjenica je da treba nešto učiniti i pomoći tim životinjama, pa sam se javio na oglas HZZ-a. Prvo sam radio kao djelatnik na pripremi hrane za životinje, čišćenju bokseva, šetnji i brizi za pse. Prije dvije godine Aleksandra je rekla da više ne može sve nositi sama kao proteklih 18 godina i predložila mi je da postanem voditelj – priča nam Bruno i ističe:
– S jedne strane, ovo je velika odgovornost, odgovornost prema štićenicima (psima), djelatnicima i svim akterima s kojima surađujemo, a s druge strane tu je i zahvalnost na ukazanoj prilici i ponos, jer sretan sam što se bavim poslom koji u konačnici pomaže zajednici u cjelini. Briga za životinje znači i briga za ljude.
NAJVEĆI IZAZOV U OVOM POSLU?
– Najveći izazov u ovom poslu svako je rješavanje problema pasa u romskim naseljima, što zahtijeva dugoročnu strategiju i to na državnoj razini. Trenutačno ostvarujemo suradnju s Elvisom Kraljom (prvi zamjenik župana romske nacionalne manjine u Hrvatskoj, op.a.) na edukaciji romske zajednice o dobrobiti životinja – otkriva Bruno i pojašnjava:
– Dugoročna strategija predstavlja mirko edukacije, kontrole i sankcioniranja. To bi sigurno smanjilo problem s psima u romskim naseljima, koji je dio šireg problema, načina života u romskoj zajednici općenito. Trebat će puno godina za sve to, no uz dosljednost će sigurno biti i rezultata!
Bruno priča i kako problem naravno postoji i izvan romske zajednice. Ljudi nabavljaju pse kao igračke za djecu, a zatim ih se žele riješiti. Ima i drukčijih slučajeva.
NEKI JOŠ UVIJEK MISLE DA JE PSU MJESTO NA LANCU!
– Imamo dosta poziva od građana koji iz raznih razloga žele dati psa u sklonište. Nažalost, još uvijek postoji opće uvjerenje da pas nije član obitelji, da je „normalno“ vezati ga na lanac – još prije 20 godina psi su u slikovnicama bili na lancu uz kućicu za pse). Pas je član obitelji i treba živjeti u kući s ljudima. Pse su stvorili ljudi da budu uz ljude! – naglašava Bruno.
SVI ŽELE ŠTENCE, ODRASLI PSI U HRVATSKOJ SU TEŠKO UDOMLJIVI
Rad u azilu povlači i problem udomljavanja pasa.
– 90 posto ljudi u Hrvatskoj želi udomiti štence. Mjesečno udomljavamo oko 50 pasa, od čega ih stoga 80 posto udomljavamo putem njemačkih udruga. Tamo ljudi udome i po 5-6 godina starog psa i živi s njima u kući kao dio obitelji – kaže Bruno i ističe kako su psi prirodno vezani uz ljude, bitno im je da imaju nekog svog, mogu pokloniti povjerenje i novom vlasniku.
– Uvijek ponavljamo svima koji žele imati psa da budu odgovorni, da razmisle kako je to odgovornost za idućih 15-ak godina te da budu svjesni da su psi dio obitelji i stvoreni su za život uz čovjeka, a ne da ih vlasnici drže u boksu ili zatvorene u nekom stražnjom dvorištu. Pse treba i hraniti, šetati, čistiti od buha, liječiti kad su bolesni… – upozorava Bruno.
U radu azila, najteži su, dodaje, vikendi, jer tada ne rade komunalni radnici, koji moraju utvrditi čiji je pas i ako nema čip zovu Bioinstitut. Inače, kaže Bruno, sklonište ima dobru suradnju s jedinicama lokalne samouprave. U azilu trenutno imaju 430 pasa.
RAD SKLONIŠTA ZAHTIJEVA VELIKE FINANCIJE
– Velik izazov u radu skloništa je loša infrastruktura, koju treba stalno obnavljati i preuređivati. Sretni smo što smo nedavno uspjeli obnoviti skoro sve bokseve u jednom dijelu (trošak od 80.000), a htjeli bismo ići u popločivanje dvorišta jer lakše ih je čistiti nego šljunčana, a svi ti projekti vežu potrebu za financiranjem. Oko 70 posto su donacije građana, raznih organizacija i tvrtki, a 30 posto od JLS-a – kaže Bruno i dodaje:
– Velik izazov je i priljev napuštenih životinja s teškim ozljedama, koje moramo voziti na liječenje ili na Veterinarski fakultet u Zagreb ili u Sloveniju na specijalističke operacije. Tu je i postoperacijska njega, što je sve vrlo zahtjevno i stresno te traži i puno financija.
KAKO SE NOSI SA STRESOM?
– Privikavate se, nema druge – kaže Bruno, koji zna da unatoč svemu čini dobro za životinje, a netko mora! Opuštanje pronalazi u obiteljskom domu i glazbi.
– Sviram gitaru u alternativnom rock-instrumentalnom bendu Jembrela. Ljubav prema glazbi rodila se odmalena, kao klinac sam gledao dokumentarce o Elvisu Presleyu i odonda mi je bila želja svirati gitaru. U pubertetu sam otkrio AC/DC, Ramones itd. Glazba me opušta, kao i bicikliranje i druženje sa suprugom Barbarom i 12-godišnjim sinom Konradom, koji isto vole životinje – priča Bruno.
Kod kuće, Bruno ima i veselu životinjsku ekipu koju čine: dva psa, Garina i Zaru, mačka Mini, štakor Gilly i dvije patke.
S Brunom smo razgovarali u azilu, gdje smo ga fotografirali sa Silom, 6—godišnjim turskim kangalom.
– Sila je jako dobre naravi, smirena i hrabra, jako dobra duša. Tu je već oko 3-4 godine, s njom je bio i Spirit. Njihov vlasnik je umro – kaže Bruno, a mi se nadamo da će Sila ipak pronaći topli dom.
Kao i 430 napuštenih jadnička koji su nas gledali iz bokseva, napuštenih pasa koji samo žele nekog voljeti i nekome pripadati, žrtve neodgovornih vlasnika koje žele pronaći svoju novu životnu šansu za sretnim psećim životom.
„Trebali bismo poštovati živote životinja kao što poštujemo ljudske živote“, rekao je Peter Singer. Bruno Bujanić jedan je od onih što poštuju živote životinja, spašavaju ih, suosjećaju s njima i rade za njihovu dobrobit. Kad bi psi mogli govoriti – rekli bi mu VELIKO HVALA, a mi mu čestitamo na trudu i angažmanu i želimo puno sreće u daljnjem radu. Bravo, Bruno i hvala na svemu!
