On stalno pomiče vlastite granice u svijetu glazbe, živi za glazbu, podučava i prenosi ljubav prema glazbi generacijama učenika, vodi ih na nastupima, a na pjevanje je potaknuo i Roka Kolarića iz Donjeg Kraljevca te ga pratio na njegovom superuspješnom nastupu u ‘Supertalentu’. On je Krunoslav Lajtman, vrhunski glazbenik, profesor glazbe, suprug i otac troje djece. Povodom izlaska njegovog četvrtog, a prvog autorskog albuma, porazgovarali smo s njim i otkrili uzbudljiv svijet ovog glazbenog umjetnika.
Iako po struci profesor crkvene glazbe, koji se školovao na Institutu za crkvenu glazbu pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, 53-godišnji Krunoslav Lajtman iz Male Subotice značajno je ime koje obogaćuje širu glazbenu scenu Međimurja.
U kojim školama predajete glazbeni i što vas najviše oduševljava u tom poslu?
– Radim kao učitelj glazbene kulture u osnovnim školama u Donjem Kraljevcu, Draškovcu i Domašincu. Najviše me raduju rezultati i nastupi djece na raznim prigodama i smotrama. Zadnjih nekoliko godina naglasak je na Međimurskoj popevki te me raduje suradnja sa školskom folklorom i nastupi na smotrama dječjeg folklora, kao i na memorijalu u čast Teti Lizi „Deca, moja deca“ u Donjoj Dubravi, te se nadamo nastupima na Dječjoj smotri Međimurske popevke u Nedelišću.
Kakvo iskustvo vam je bilo nastupiti s Rokom Kolarićem u ‘Supertalentu’?
Snimanje je proteklo u radnoj i profesionalnoj atmosferi, a iza kamere bilo je zanimljivo i zabavno. Učenici me nagovaraju da se i ja prijavim na „Supertalent“.
Koje sve instrumente svirate?
– Sviram saksofon, gitaru, klavir, orgulje i, posljednjih godinu dana, cimbal. To mi je bio izazov jer je dosta kompliciran instrument, drukčiji od instrumenata koje sviram. Na to sam se odlučio spontano, nakon što mi je susjed Željko poklonio mali, stari njemački cimbal. Stajao je dvije godine netaknut i čekao pravi trenutak. Kad sam se s Rokom Kolarićem prijavio na memorijal „Deca, moja deca“ 2024. u Donjoj Dubravi, odlučio sam da je vrijeme cimbal, koji je tradicija našeg kraja, posebno Turčišća, Domašinca i Dekanovca. Na moju inicijativu, Osnovna škola Domašinec kupila je pravi cimbal u sklopu projekta, u nadi da će se netko od učenika zainteresirati za sviranje. Kako bih pratio Roka na njegovom prvom pjevačkom nastupu, naučio sam svirati cimbal.
Koliko vam je vremena trebalo za to?
– Mjesec dana.
A komplicirani instrument. Kako ste zavoljeli glazbu?
– Glazbu sam zavolio u ranom djetinjstvu. Počeo sam svirati gitaru u 2. razredu osnovne, što mi je došlo prirodno, jer sam iz muzikalne obitelji. Tata i jedan stric pjevali su u crkvenom zboru, djed je svirao u Limenoj glazbi Male Subotice, drugi stric svira saksofon, jedan bratić trubu, drugi klarinet i saksofon…
U kojim sve bendovima svirate?
– Sviram u bendovima Vulkan, Trio Green Room i Big bend Čakovec. U Vulkan bendu sam počeo svirati 1987. godine, uz prekide i sad sam tu zadnjih 10 godina. Big bend Čakovec ove godine slavi 30 godina, a ja sam član već 25 godina i ovim putem pozivam sve na naš koncert 30. listopada 2025. u 20 sati u Centru za kulturu Čakovec.
Snimili ste i tri albuma: božićni „Tri kralja jahahu“ te, zajedno sa sinom Martinom Lajtmanom, obradu međimurskih pjesama „Herbarija“ te „Nokturno“ s hitovima Olivera Dragojevića. Recite nam više o svom novom, 4. albumu i Trio Green Roomu!
– U utorak, 7. listopada 2025. godine, objavio sam svoj četvrti album, ujedno prvi autorski – „The Fly“. Glazba je bila napisana za kratkometražni film mladog redatelja iz Goričana Marina Cvetka. Riječ je o instrumentalnoj glazbi, a ja sam autor glazbe. Na bubnjevima je Marinko Marcijuš, na kontrabasu Melani Karažinec i ja na gitari.
– Pozvao sam kolege u taj trio kako bi snimili glazbu za Marinov film i taj zvuk nam se baš dopao i tako smo se pretvorili u Trio Green Room i nastavili svirati zajedno. Naziv smo osmislili s obzirom na to da smo vježbali kod mene na starom gruntu u prostoriji sa zelenim zidom, koju zovemo „Green Room“. Album smo snimali u Maloj Subotici u studiju Jazbina Marka Lajtmana, koji mi je daljnja rodbina. Album se nalazi i može se poslušati na svim streaming kanalima.
Kakvu glazbu najviše volite slušati?
– Jazz, posebno jazz saksofonistu češkog porijekla Jana Garbareka. Od klasične glazbe, posebno Erika Satiea i Bacha.
Vi ste i suprug i otac troje djece. Jeste li ljubav prema glazbi prenijeli i na njih?
– Sin Martin Lajtman nastavio je mojim stopama i profesionalno se bavi glazbom. Trenutno je na postdiplomskom studiju jazz klavira u Beču.
Kakve su vam planovi za budućnost, što vas motivira?
– Moj životni moto je: Radi na sebi, pomiči svoje granice i postavi si nove izazove. Glazba mi je vječna inspiracija, bez glazbe i pomicanja svojih granica ne mogu zamisliti svoj život. I, naravno, bez svoje obitelji i mačka Boba, koji mi spava u krilu dok vježbam cimbal. Trenutno pripremam još jedan album s međimurskim narodnim pjesmama, a o čemu je točno riječ još neću otkriti.
Kako se najradije opuštate, osim uz glazbu?
– Uz dobru partiju biljara, posebno u Božo pubu u Maloj Subotici.
Vaša životna filozofija?
– Jednom sam negdje pročitao: Žuri polako, stići ćeš dakako… Uz dovoljno strpljenja i volje, svugdje se stiže.
A kako vi sve stižete u životu, sve te aktivnosti, škole, nastupi s učenicima, nastupi u bendu, sviranje…?
– Sve je lako kad si mlad!
Eto, 50 i nešto danas je mlada dob, posebno ako ste vedri u duši, puni energije i volite svoj poziv, kao on. Kad predano radite i živite ono što volite i u tome potičete druge, posebno djecu, prenoseći svoje znanje na brojne generacije, uz ljubav i prema svjetskim jazz hitovima i prema međimurskoj glazbenoj tradiciji, kao što radi Krunoslav Lajtman.
Čovjek koji pokazuje da glazba povezuje, inspirira i daje ljepotu životu, bez obzira na godine, vrstu glazbe ili instrument. Krunoslave, bravo!
