Iz rodne Tuzle u Štrigovu su prije nekoliko godina doselili Selma i Mustafa Ikinić i zaposlili se kao medicinski djelatnici u štrigovskom domu za starije i nemoćne osobe “Japa”.
U slobodno vrijeme vole se družiti s domaćim ljudima, a posebno pak su se sprijateljili s autoprijevoznikom Robertom Miletićem, njegovom suprugom Marijom i malom Milom. Mustafa, kojega prijatelji zovu Muće, odličan je harmonikaš i često svira na raznim veselicama, a Selma, kad je prilika, pravi pitu krumpirušu. Najbolju, kažu svi oni koji su kušali.
Među sretnicima bili smo i mi, pa vam prenosimo dio atmosfere.
-Nema tu neke tajne, sve je u rukama. Ipak, ako ne zna praviti pitu, djevojka će se u Bosni teško udati. Kod nas umijeće pravljenja pite majka prenosi na kćer, ona na svoju i tako s koljena na koljeno – kaže Selma dok razvlači tijesto. Nakon nekoliko minuta tijesto namaže uljem i posipa na sitne kockice narezanim i po želji začinjenim krumpirom. Uz pomoć stoljnjaka zarola pitu i stavi u okruglu posudu. U tome joj je u Robadju pomogla domaćica Marija, kako bi pita u tepsiji što ljepše izgledala.
Nastavak je u rukama Roberta, koji pitu peče ispod peke nekih pola sata, odnosno prema potrebi. Kad je pečena, pita se poškropi toplom vodom i namaže maslacem te pusti da odstoji nekoliko minuta pokrivena kuhinjskom krpom.
I onda počinje uživanje u piti krumpiruši narezanoj na trokute i serviranoj uz jogurt ili kiselo vrhnje. Bila je ukusna i sočna! Rječju: predobra!
Čitavo vrijeme, dok je Selma pripremala pitu, njezin Mustafa nježno je svirao i pjevao sevdalinke. Utječu li i one na kvalitetu pite, nitko nije znao odgovoriti, ali kompletnom užitku svakako da!
Obično jelo, ali odlično pripremljeno. Bravo!
Tko zna, zna!
