Dora Tuksar iz Čakovca zaista je posebna djevojka, u mnogo čemu. Iako joj je samo 22 godine, iza nje je već cijeli niz uzbudljivih pustolovina, a ne sumnjamo da je isto i ispred nje, u godinama koje dolaze.
JEDNA OD RIJETKIH DJEVOJAKA KOJA LETI U JEDRILICI, SAMA!
Kao prvo, Dora je jedna od rijetkih djevojaka u Međimurju (i Hrvatskoj) koja je završila školu jedriličarstva i aktivno se time bavi.
– Članica sam Aerokluba Međimurje od prošle godine, gdje sam se i školovala za pilota jedrilice. Škola mi je trajala od 4. do 11. mjeseca 2024. godine, a u klubu su mi rekli da je to (6 mjeseci) najbrže završena škola za pilota jedirilice što je netko ostvario ikad jer prosjek je oko 2 godine – rekla nam je Dora.
Ona je već nakon 2 mjeseca škole za pilota jedrilice imala svoj prvi samostalni let (laširanje), leteći potpuno sama, dok je instruktor bio na podu. To joj je ujedno bio, kaže, i najdraži let.
– Prvi let, uz zalazak sunca, bio mi je pravi doživljaj. Prvi se pamti! – kaže Dora.
Jedriličarstvo ju je privuklo još u srednjoj školi, no znala je da će otići na studij u Zagreb pa je mislila da nije vrijeme za to. No, na studiju (Medicinski fakultet u Zagrebu, sada je treća godina) je upoznala ljude iz Zagreba koji lete u Čakovcu i pridružila se.
– U Aeroklubu Međimurje ima dosta ljudi koji su izvan Međimurja jer ovaj klub je jedan od najboljih i najaktivnijih u Hrvatskoj – pohvalila ga je Dora.
NAJDUŽI LET – 250 KILOMETARA
Danas, niti godinu dana kasnije, Dora je već profićka. Vozi jedrilicu kad god se ukaže prilika i izvodi nemoguće.
– Moj najduži let bio je let od 250 km do Slatine, trajao je 7 sati. Sada, s licencom, mogu sjesti sama u jedrilicu i letjeti nekoliko tisuća kilometara. Kad nisam u zraku, razmišljam o turama i gdje sve mogu odletjeti – priča Dora, koja je uvijek s glavom u oblacima.
Dodaje kako ljudi misle da je jedriličarstvo opasan sport, a nije jer nema motora koji može zakazati.
– Jedini problem je ako odletiš predaleko, izgubiš visinu i ne možeš se vratiti do aerodroma pa trebaš sletjeti u polje, što se i meni dogodilo. Onda netko treba doći uzdignuti jedrilicu ili doći s prikolicom, rastaviti je i odvesti, za što je potrebno troje ljudi – pojašnjava Dora.
U JEDRILICI TREBA STALNO PRATITI UVJETE U ATMOSFERI
Dodaje i kako je jedriličarstvo zapravo timski sport, jer zahtijeva pomoć i oko sastavljanja jedrilice (idealno troje ljudi), pilota šleperskog aviona koji diže jedrilicu u zrak te netko na startu tko ga povezuje špagom s jedrilicom i kasnije ekipa za rastavljanje.
– Jedriličarstvo najviše ovisi o pilotu jer iziskuje konstantno prilagođavanje trenutnim uvjetima u atmosferi. Treba procijeniti visinu i mogućnost povratka do cilja, treba uzeti u obzir smjer i jačinu vjetra te vremenske uvjete. Meni je to sve super, jer kroz ovaj hobi ujedno njegujem fiziku i mehaniku, sustav i funkcioniranje letjelica… U jedriličarstvu treba izbjeći loša i pronaći dobra područja (za uzdizanje), potrebno je puno treninga, teorije i prakse, a na svakom letu trudim se izvježbati nešto novo – priča Dora, koja svoje letove bilježi i u aplikaciji za jedriličare Weglide.
ŽELI VOZITI I SPORTSKO-REKREATIVNE ZRAKOPLOVE
No, njezina znatiželja tu ne staje.
– Trenutno se u Aeroklubu Međimurje školujem i za motorno letenje – TMG (proširenje na jedrilicu s motorom), a nakon toga želim proširiti licencu i na sportsko-rekreativne zrakoplove (ultralake kategorije zrakoplova) – otkriva.
Pitali smo je kako njezina obitelj – mama Jasmina, tata Josip i brat Rudi – podnosi činjenicu da je izabrala hobi u visinama.
– Dobro su ti prihvatili jer su znali da volim avanture i takve sportove, a tako su me i odgajali te sam im zahvalna – kaže Dora.
NAJBOLJA UČENICA GENERACIJE I ODLIČNA STUDENTICA
Dora je briljirala u školi, a u osnovnoj je sudjelovala u edukaciji za prvu pomoć Crvenog križa. Završila je Gimnaziju Josipa Slavenskog u Čakovcu kao Učenica generacije. Za vrijeme školovanja sudjelovala je na državnim natjecanjima iz biologije i kemije (bila je 4. u državi). Govori engleski, njemački i francuski jezik.
Ove godine na Medicinskom fakultetu u Zagrebu osvojila je Dekanovu nagradu, posebno nagrađena za društveni rad i promidžbu fakulteta. Dvije godine s ekipom je radila na pisanju časopisa „Vodič za brucoše“ za studente medicine.
– K medicini me privuklo zbrinjavanje akutnih stanja (hitna pomoć), no još ne znam što ću odabrati za specijalizaciju. Ljepota ovog fakulteta je da ću s vremenom dobiti iskustvo i vidjeti koje me područje interesira te za što ću se specijalizirati – priča nam Dora.
Dora je već u osnovnoj školi otkrila i čari putovanja i otkrivanja novih mjesta, kultura i ljudi u sklopu Erasmus+ projekata. U srednjoj školi putovala je putem udruge Strive te si je svoj za 18. rođendan isplanirala putovanje u Francusku. Posjetila je i Cipar, Finsku te stekla prijatelje diljem Europe.
Dori nije bilo kraja kad je shvatila da školu može kombinirati i sa svime sa strane, kao što su putovanja, hobiji, razni sportovi, volontiranje…
BAVI SE I PLANINARENJEM, PENJANJEM, SPELEOLOGIJOM, SKIJANJEM ITD.
Uz letenje, Dora se još od tinejdžerskih dana bavi planinarenjem, penjanjem (ferate i sportsko penjanje) i speleologijom. Također, ronjenjem i skijanjem.
– Planinarila sam još u osnovnoj školi s bakom i djedom. U Zagrebu sma članica PD-a Velebit, tu sam bila članica HPD-a Međimurje.
Uz sve ove pustolovine, rad na sebi i učenje te otkrivanje novih stvari, Dora je pronašla i ljubav, dečka Mattea iz Rijeke, koji studira u Zagrebu i također se bavi speleologijom i planinarenjem, a ne libi se i sjesti s njom u jedrilicu.
Jesmo li spomenuli da je Dora i članica HGSS-a – stanice Zagreb i u procesu je obuke za gorskog spašavatelja te redovito sudjeluje u akcijama HGSS-a? Nedavno je spasila život 76-godišnjakinji. No, to je već tema za neku drugu priču!
ŽIVOTNI MOTO?
– Moj moto je ono što kaže autor „Malog princa“ Antoine de Saint Exupery: „Učini iz svog života san, a san neka ti bude realnost“ – kaže Dora i objašnjava kako nije vjerovala da će se baviti svim ovime čime se sada bavi i čime je bila impresionirala, no kako je shvatila da se uz dovoljno discipline, organizacije, vremena, volje, truda i želje može sve.
– Ne treba se baviti samim ciljem već procesom dolaska na cilj, a rezultat je tad na kraju i veći od cilja. Nikad ne treba odustajati, i kad ti se nešto čini nemogućim, treba dokazati samome sebi da je moguće! – poručuje Dora.
Dora živi svoje snove, i živi ih sa znatiželjom, strašću i veseljem, koji rastu sa svakim novim danom. Na upit kakvi su joj planovi za budućnost, naime priznaje:
– Da ste me to pitali prije par godina, rekla bih ti i to, no sad znam da nema granica i stalno dolaze nove ideje. Otvorena sam za sve opcije!
– Roditelji su mi pogodili ime, kao iz crtića „Dora istražuje“ – našalila se.
Dori želimo da uživa u životu i pustolovinama i dalje te da uvijek bude ovako hrabra, pametna, snalažljiva, svestrana i pustolovna! Sretno!
