Dok većina njezinih vršnjaka razmišlja o ispitima, planovima i svakodnevnim obavezama, 22-godišnja Klara Katarina Vikert iz Čakovca odlučila je napraviti nešto drukčije. Svoj rođendan nedavno je proslavila daleko od doma – u Tanzaniji, okružena djecom čiji su osmijesi jači od svih prepreka s kojima se susreću.
Klara je apsolventica radne terapije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu, gdje živi već četiri godine. No put koji ju je odveo u Afriku započeo je jednim predavanjem koje joj je promijenilo pogled na svijet. Nakon povratka kući za Medjimurski.hr podijelila je svoje iskustvo.

Što vas je potaknulo da se odlučite na volontiranje u Tanzaniji?
– Prije dvije godine sam sa prijateljicom otišla na predavanje “Love. Life. Africa.” Martine Strahije. Predavanje mi je bilo jako zanimljivo i toliko me se dojmilo da sam po prvi put u životu pomislila na ideju da i ja sama odem na volontiranje u Afriku. Nakon toga je moja prijateljica Nea rekla kako bi išla volontirati u Afriku i ja sam joj se pridružila. U Zagrebu smo se učlanile u udrugu “Kolajna ljubavi” gdje smo prošle tečaj, odradile volonterske sate koji su nas pripremili za naše veliko putovanje. Uputile smo na jug Tanzanije u grad Songea gdje smo provele dva mjeseca volontirajući u sirotištu svetog Antuna.
Kako su reagirali vaši bližnji na tu odluku?
Prve reakcije na moju odluku bile su šok i strah od odlaska u nešto nama potpuno drugačije i nepoznato, pogotovo od strane moje obitelji, posebice mame. Dok su prijatelji također bili u nekom strahu, ali su to pozitivnije prihvatili. Rekla bih da mi ni nisu 100 % vjerovali u početku da ću stvarno to ostvariti, ali kako su tekle te pripreme shvatili su da stvarno imam veliku želju i volju, pa sam imala njihovu podršku i pomoć.

Kako izgleda vaš dan u Tanzaniji?
– U sirotištu sv. Antuna je 30-ak djece, a kada se vrate iz udaljenih škola na praznike bude ih i više od 40. Uz djecu su tamo i dvije časne sestre koje vode sirotište, matron i patron koji su zaduženi za odgoj djece te kuharice. Prosječan dan u sirotištu započinje buđenjem u 5 ujutro gdje djeca čiste i spremaju sirotište, slijedi doručak te spremanje i odlazak u vrtić/školu. Djeca se vraćaju u popodnevnim satima kada im se i mi volonteri pridružujemo u pranju odjeće na bunaru, zalijevanju vrta, pometanju sirotišta. Naravno uvijek nađemo vrijeme za igru, ples i zabavu. U 19 sati je večera nakon koje slijedi učenje i pisanja zadaća te smo mi uvijek voljele uloviti malo vremena za ples prije odlaska na spavanje u 21 ili 21:30. Za vrijeme kada su djeca u školi, volonteri u uredu rade na projektu Kumstva. Ljudi u Hrvatskoj se odlučuju biti kumovi djeci kako bi im pomogli financirajući njihovo školovanje i prehranu, tako da onda volonteri rade na tom projektu kako bi svako dijete dobilo što mu pripada. Svi su uvijek dobrodošli postati kumovi i obradovati neko dijete osiguravajući mu dostojan život. Tamo uskoro počinje nova školska godina pa je sada i savršeno vrijeme za nova kumstva.

Koji vam je trenutak ondje bio najteži, a koji najljepši?
– Definitivno mi je najteže bilo zadnjih tjedan dana jer znaš da radiš stvari po posljednji put i da se moraš rastati sa svim divnim ljudima koje si upoznao i pogotovo tom djecom koja su ti nevjerojatno puno prirasla srcu. Večer prije odlaska i sam odlazak iz sirotišta su bila užasno teška sa puno isplakanih suza. A za najljepše trenutke bih izdvojila sve to vrijeme provedeno sa djecom gdje se bezbrižno igramo, učimo afričke plesove i dobivamo beskonačno puno zagrljaja što je meni osobno bilo najdraže.

Što vas je ovo iskustvo naučilo o životu i ljudima?
– Tamo je definitivno jedan drugačiji svijet. Ljudi žive u znatno nižem standardu gdje nije uobičajeno da svaka kuća ima perilicu rublja, Wi-Fi, automobil. Ti su ljudi toliko zahvalni na svemu što imaju i nikada im nije problem to malo podijeliti na još manje da imaju i drugi. Jako su dobri domaćini pa se tako u svakom trenutku osjećaš da si tamo stvarno dobrodošao. Mentalitet je drugačiji i žive opuštenije i laganije za razliku od nas u užurbanom svijetu. Bilo je smiješnih situacija gdje su nam ljudi u više navrata rekli kako su nas vidjeli da trčimo dok smo mi samo hodale našim tempom. Poznata je i izjava na swahiliju “pole pole” što znači “lagano lagano” što je skroz u skladu sa njihovom Hakuna matata (nema problema) filozofijom življenja. Ovo iskustvo je za mene bilo poučno najviše u aspektu da sama shvatim da mogu usporiti i opustiti se u životu te sam više osvijestila koliko sam zahvalna na svemu što imamo ovdje. Stvarno mogu reći da se osjećam sretnije i ispunjenije nakon ova dva mjeseca.

Biste li se ponovo odlučili na volontiranje i što biste preporučili mladima koji razmišljaju o tome?
I dalje nastavljam sa volontiranjem u Hrvatskoj, no definitivno se želim vratiti i podebljati iskustvo volontiranja u Tanzaniji. Tko god, mlad ili star, ima želju za volontiranjem rekla bih im da je to velika i predivna odluka i da se samo upuste u to, krenu sa pripremom i odu proživjeti to posebno i vrijedno iskustvo. I poruka za njihove bližnje da ih podrže u tome i zajedno se vesele.
I dok se vratila kući, dio Klarina srca ostao je u Africi – među djecom koja su je naučila da je za sreću često dovoljno vrlo malo, ali iskreno.
