Crkva Sedam žalosti Blažene Djevice Marije i Svetog Križa u Kotoribi u srijedu, 19. studenog je bila ispunjena tišinom i dubokim emocijama. Na poziv župnika vlč. Ivana Kljunića, povjerenika za misije i ravnatelja Papinskih misijskih djela u Varaždinskoj biskupiji, pred vjernike je stala Martina Strahija iz Novog Sela Rok – humanitarka i fotografkinja koja posljednjih šest godina živi i volontira među najranjivijom djecom Tanzanije.
U svojem dirljivom predavanju Martina je približila svakodnevicu djece u Školi svetog Franje Asiškog, gdje brine o siročadi, djeci s teškoćama u razvoju te o mališanima s albinizmom, koji su u Tanzaniji često stigmatizirani i izloženi opasnostima. Govorila je tiho, ali snažno, opisujući kako izgleda njihov život bez osnovnih stvari koje su nama nezamislive.
Ispričala je kako djeca u školi svaki dan započinju i završavaju udarcem po staroj metalnoj felgi – njihovom školskom zvonu. – Djeca ondje imaju samo jednu bilježnicu i jednu olovku, a knjige posjeduju samo učitelji. Najnoviju koju sam vidjela nosila je godinu izdanja 1971. No unatoč tome, oni i dalje znaju stvoriti radost – od potrganih majica naprave sebi loptu, od čepova izmišljaju igre, a kiša im je dar jer bez nje ne bi opstao njihov mali vrt iz kojeg se hrane – ispričala je Martina. Tamo svi rade sve- kuhaju, čiste, peru… Higijenu održavaju bez sapuna i šampona, a školski dan prolazi uz rižu i grah, hranu koju jedu gotovo svakoga dana. Tek vikendom dobiju komadić mesa, a i tada ga moraju dijeliti – dvije koze na tristotinjak gladnih dječjih ruku. Rekla je i da je najveća opasnost za njih malarija – bolest koja odnosi najviše života, iako se može liječiti za cijenu jedne boce vode i 5 eura, koje ondje često nitko nema.
Martina je istaknula i da je škola ograđena te pod stalnom zaštitom vojske i policije, jer je to jedino utočište gdje su djeca sigurna. Upravo zato pokrenula je novi projekt – izgradnju sirotišta za Masai djecu, kojoj želi pružiti dom, sigurnost i priliku. – Ono što mi nazivamo osnovom, ondje je luksuz. Zato sam odlučila pokrenuti i projekt izgradnje sirotišta za Masai djecu. Ako sam išta naučila u Tanzaniji, onda je to da se ljudskost ne mjeri onime što imamo, nego onime što smo spremni dati. A ondje je svaki dan podsjetnik da smo svi mi isti“, poručila je Martina, završivši predavanje riječima koje su publiku ostavile u tišini i dubokom razmišljanju. Zbir emocija, fotografija i njezinih iskustava iz Tanzanije izazvao je dug i srdačan pljesak, kao znak poštovanja prema ženi koja je u Kotoribu donijela priču što nadahnjuje, opominje i mijenja pogled na svijet.
