U njemu se skupila sva snaga ovog svijeta, hrabrost i vjera. On je Teo Škvorc (15), istinski borac kod kojeg nema predaje. Upoznao sam ga prije devet mjeseci u Osnovnoj školi Strahoninec. Bio je u kolicima, polaznik osmog razreda, primjeran i odličan učenik… Sitan i doslovno krhak, upravljao je svojim invalidskim kolicima, postavio ih na dizalo za osobe s posebnim potrebama, a u pratnji su mu bili pomagačica u nastavi Ružica Juras i ravnatelj škole Josip Šipek. Osmijeh nije skrivao s lica kad je uzeo daljinski upravljač i sam se novim liftom odvezao na kat škole, kamo dotad nije mogao samostalno. Obećao sam mu tada da ću ga posjetiti u njegovoj obitelji kad krene u srednju školu.
I, evo me. Sjedim za stolom, a preko mene Teo, nasmiješeni mladić, bujne, razbašurene kose. Više nije onako sitan u svojim kolicima, poodrastao je. Oči mu znatiželjne, pronicljive. Osvaja nekom svojom unutarnjom karizmom. Gledam ga i ne znam kako bih uopće započeo razgovor. U društvu su nam požrtvovni majka Tajana i otac Zoran Škvorc, dok je brat Nino s djevojkom Teom u garaži nešto “meštruvao” oko poljoprivrednih strojeva.
KAO RAJČICA NA DLANU!
Teo je rođen s rijetkom bolešću poznatom kao “staklene kosti”, koju uzrokuje gen koji mutira.
-Tijekom trudnoće se ništa nije primjećivalo, ali na porodu sve kosti na nogama bile su mu slomljene. Doktorica Medlobi odmah je znala o čemu se radi i već za tri dana mali Teo bio je na odjelu genetike na Rebru u Zagrebu. Tamo je ostao mjesec i pol dana. Mi ništa nismo znali o toj bolest, ali ni nitko drugi. Nije bilo nikoga tko bi nas savjetovao što i kako ćemo dijete kupati, oblačiti, hraniti, prematati… Kad smo s njim odlazili s Rebra rekli su nam da se prema njemu odnosimo kao prema “rajčici na dlanu”. Tako je i bilo. Sve smo radili polako, nježno, pratili njegove pokrete i učili. Svaki naš nešto jači stisak mogao je biti katastrofalan za njega. Kosti bi se mogle slomiti lakše od stakla. Imao je tek dva mjeseca, a već je proživio ono što mnogi ljudi ne prožive čitav svoj život – kaže majka Tajana.
Otac Zoran dodaje da su tražili ljude koji imaju istu bolest da razmijene iskustva, ali ih nema puno. S nekima se čujemo, pogotovo sad kad smo osnovali udrugu “Stakleni”. Jedini oslonac bio nam je pravi stručnjak dr. Darko Antičević, koji je i počasni član naše udruge.
-Kad je imao dvije godine Teo je prvi puta operiran. U kosti su mu ugrađivani tzv. teleskopski čavli. Sve je to on hrabro i disciplinirano i podnosio. Poslije je puno puta bio u bolnici, odlazio je na redovne terapije. Bilo je i problema, jer nema educiranih liječnika. Jednom mu je na nogi izašao “čavao”, imao je nesnosne bolove. A mi smo čekali i desetak dana. Poludjeli smo od muke. To smo riješili, ali se problem ponavlja – kaže otac Zoran.
KAO RIBA U VODI
U međuvremenu se Teo počeo baviti plivanjem. I to izuzeto uspješno.
-Plivam od četvrte godine. Prvo su me roditelji držali, pazili me da ne potonem, ali sam se od početka u vodi osjećao kao riba. Sve sam mogao – kaže Teo.
Mišići su se jačali, stekao je samopouzdanje i konačno prohodao: nekoliko velikih koraka bez pomagala.
-Učlanio sam se u Čakovečki plivački klub i sudjelovao na natjecanjima. Godine 2016. sa šest godina sudjelovao sam na prvom svom plivačkom nadmetanju i osvojio prve medalje. Kasnije sam nastupio u Zagrebu, Zadru, Rijeci, Sarajevu, Krškom, Splitu, Velenju i, naravno, Čakovcu. Osvajao sam prva mjesta i skupio više od 40 medalja – kaže uz osmijeh Teo dok mi pokazuje lijepo složena odličja.
I pored toga što je često bio odsutan zbog liječenje, Teo je svih osam razreda Osnovne škole u Strahoninecu završio s odličnim uspjehom. Sada je učenik Graditeljske škole Čakovec za WEB dizajnera, odnosno medijskog tehničara. Vjeruje da će i tu biti odličan. Teo već duže vrijeme koristi sve blagodati društvenih mreža, uči i u stalnom je kontaktu sa svojim sportskim i školskim prijateljima.
Veliki je navijač “Dinama”. Njegova soba sva je u plavom, kao i veliki ekrani stolnog računala. Prati nogomet, analizira ga, pa i kritizira. Kao i svaki mladić u tim godinama.
Dragi Teo, želimo ti zdravo i sretno školovanje i što više plivačkih medalja!
