Sreo sam ga sasvim slučajno. Radeći novinarski prilog o potpuno drugoj temi u Robadju, podno Mađerkinog brega nedaleko Štrigove, u prekrasnoj drvenoj kući prijevoznika Roberta Miletića, iz druge prostorije začuo sam poznatu pjesmu, koju je netko svirao na harmonici. I to ne bilo kako, nego majstorski. Robi, kakav već jeste, primijetio je moju zainteresiranost, nasmijao se i kazao:
– To svira moj prijatelj Mustafa, Bosanac, svira da ti je milina!
– Došao ti je u posjetu? – pitam.
– Ne! Tu živi, u Štrigovi! – odgovori Robi Miletić, ode u drugu sobu i dovede Mustafu. Čovjek kao da je srastao s harmonikom. Kao da su jedno biće!
– Ja sam Mustafa Ikinić iz Tuzle, prijatelji me zovu Muće – kaže i ne razdvaja se od harmonike.
Kako se našao ovdje, što radi, gdje živi…? Pitanja se rađaju sama od sebe.
– Pa, evo, imam 31 godinu, došao sam ovamo u Štrigovu prije tri godine, zajedno sa suprugom Selmom na poziv Mateja Valkaja, ravnatelja Doma za starije i nemoćne osobe “Japa” u Štrigovi. Zaposlili smo se u Domu, a ravnatelj nam je pronašao i prostoran stan u središtu Štrigove. Selma je po struci medicinska sestra, a ja medicinski tehničar, u rodnoj Tuzli u BiH radili smo u sličnim domovima za starije osobe, tako da smo tu bez problema ušli u posao – kaže Mustafa i dodaje da su ovdje stekli brojne prijatelje, a od prvog dana druguju s obitelji Miletić: Marijom, Robertom i petogodišnjom Milom.
– Zajedno se družimo, slavimo rođendane, idemo na izlete, a moja Selma naučila je Mariju raditi pitu, odnosno dobro razvući tijesto. To je osnova što svaka žena u Bosni mora znati, a moja Selma je specijalista za pite. Na mlince se onda stavlja ili krumpir ili sir ili meso… Formiraju se pite po želji i peku u štednjaku ili pod pekom. I uvijek su odlične, i meni, ali svima drugima koji su ih probali, pogotovo krumpiruše – kaže Muće i tiho zasvira “Ne klepeći nanulama”, onako s dušom bosanskom, napola zatvorenih očiju. Nije svirao rukama, nego srcem, a iz harmonike mu se razlijevala duša i emocijama ispunila sve nazočne. Ni vaš reporter nije ostao ravnodušan, nego se prepustio onoj ugodi koju stvara milozvučje harmonike u rukama dobrog svirača.
MNOGI IMAJU ZNANJE, ALI NEMAJU SRCE!
– Drugačije ni ne znam svirati. Znanje imaju mnogi harmonikaši, ali pravi su oni koji pogađaju, izazivaju suze, tjeraju vas da dignete ruke u zrak i zapjevate. Harmonika je uz mene od djetinjstva. Otac Mirzet je samouki harmonikaš, ali nije mi htio ništa pokazati. Rekao je: “Ako želiš svirati, idi u školu!”. Tako je i bilo. Završio sam osnovnu i srednju glazbenu školu za harmoniku i klavir, kao obavezan instrument. Majka Selma dobro pjeva, pa i nedavno smo zajedno svirali i pjevali kad su nas posjetili ovdje u Štrigovi. Često dolaze, jer im je ovaj kraj prelijep, pitom i zelen – kaže Mustafa i napominje da je s ostalim članovima obitelji gotovo svakodnevno u kontaktu.
– Brat Maid je s obitelji u Njemačkoj, sestra Jasmina je viša medicinska sestra u Tuzli, a suprug joj je liječnik, u Tuzli žive i roditelji, pa smo na društvenoj mreži napravili grupu i nekoliko puta tjedno imamo “roditeljski sastanak” da se ispričamo – ističe Mustafa, a onda se opet vraćamo glazbi.
– Cijeli ovaj štrigovski kraj me poznaje po sviranju harmonike. Često me zovu na rođendane, veselice, martinjske zabave, natepanje, društvena okupljanja… Svirao sam i s brojnim ovdašnjim glazbenicima, pogotovo harmonikašima. Istina, moj repertoar se više oslanja na narodne i starogradske pjesme i romance, ali znam i popularne hrvatske zabavne pjesme, koje svakodnevno učim. Inače, u Tuzli sam imao i grupu s kojom sam nastupao iz dana u dan. Napravio sam i rekord od 31 svirke zaredom svaki dan. Svirao sam i u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji i Švicarskoj, a na jednom slučajnom susretu s Halidom Bešlićem pratio sam i njega – kaže Muće i usput prebire po harmonici.
GLAZBA ŽIVOT ČINI LJEPŠIM
Mustafa je veliki ljubitelj malih životinja. U Tuzli ih je imao više od 200: zečeva, golubova, fazana, ukrasnih kokoši, papiga… Bavio se i streljaštvom, a ovdje u Štrigovi je prošle godine na lovačkom natjecanju osvojio prvo mjesto u kategoriji “zec u trku”. Bio je i vrsni karatist, član reprezentacije BiH.
Bio je prvak svoje države borbama, treći u Europi i deveti u svijetu.
– Teško je kad čovjek mora napustiti svoj rodni kraj, svoj način života i otići u potpuno novu sredinu, gdje nikoga ne poznaješ, da bi počeo ispočetka. Moraš se prilagoditi drugačijim običajima, gotovo da nisam razumio kajkavski jezik, ali uz pomoć glazbe nekako je sve išlo lakše. Istina, posao u Domu za starije je težak i odgovoran, ali za to smo se školovali i obavljamo ga sa srcem. Tu gradimo svoju sadašnjost i uživamo u putovanjima kad imamo slobodne dane, druženju s prijateljima i pjesmi. Bez pjesme, harmonike i moje Selme život bi mi bio pust – kazao je Međimurec Mustafa i opet zasvirao kao da mu note “par slavuja bira”.
Dobro došli, Selma i Mustafa! Uživajte u kraju koji vam jer širom otvorio vrata i srce. A gostoprimstvo pjesmom i svirkom Mustafa, evo, već vraća na najljepši mogući način.
