Sva radost ovog svijeta može se iščitati na njegovom licu kad udari kontru na svojoj tamburi. Zdravko Belec (60) bugariju svira od onog dana kad se učlanio u KUD Pribislavec. I to, kako svira!
-Zapravo sam prvo počeo svirati harmoniku kad sam imao tek malo više od 4 godine. Naučio me otac Toni, koji je bio pravi majstor na harmonici. Lijepo sam pjevao i svirao, ali dogodila se nezgoda. Ostavio sam harmoniku vani, počela je padati kiša i natopila je mijeh i gotovo. Dobio sam špotanciju i očevo obećanje da ću drugu harmoniku dobiti tek kad završim 4. razred Osnovne škole. Tako je i bilo: dobio sam njegovu harmoniku! Dobro sam svirao, uvježbao široki repertoar. Svirali smo zajedno s ocem. Onda sam ja uvježbao gitaru pa smo nastupali u krčama i manjim obiteljskim veselicama – kaže uz osmijeh Zdravko, dodajući da živi za KUD Pribislavec, kao što su to nekad činili i njegovi, sada pokojni, roditelji Katarina i Toni. Zapravo, gotovo sva njegova obitelj na neki način uključena je u rad KUD-a Pribislavec.
Onako stasit, u narodnoj nošnji, sa šeširom “na halaj”, plijeni pozornost na svakom nastupu tamburaškog orkestra. I to ne jednog. Zdravko surađuje i svira s tamburašima iz kulturno-umetničkih društava Mihovljan, Pribislavec, Strahoninec, Prelog, Nedelišće, Žiškovec, Selnica, Mursko Središće, Ivanovec… Samo u prošloj, 2025. godini, ne računajući klasične gaže, imao je 92 nastupa s folklorašima u Hrvatskoj i inozemtvu, s djecom u vrtiću, u crkvi… I sve to bez naknade.
-Ponekad je i naporno, ali ne mogu odbiti poziv prijatelja kad treba uskočiti i odsvirati, jer međimursku popevku naprosto obožavam. Zato sam i čest gost dječjih vrtića, gdje sam ili s nekoliko kolega u narodnim nošnjama djeci prenosimo međimursko glazbeno blago i zajedno pjevamo. To me veseli i daje snage da sve to odradim kako treba – ističe Zdravko Belec, ni jednom rječi ne otkrivajući njegovu drugu stranu života, kojoj je poklonio isto toliko ljubavi kao i glazbi.
Tek kad sam malo “zagrebao” po njegovoj prošlosti, otvorio se pravi gejzir zanimljivih detalja.
-Svaki dječarac, rođen u Pribislavcu, dio djetinjstva proveo je na travi sportskog aerodroma. Ja sam proveo cijelo djetinjstvo, pa i cijeli život. Od malena sam želio letjeti, učlanio sam se u Aeroklub, bio sam modelar, jedriličar, kasnije i sportski pilot… No, kako sam od malena volio i kuhati, roditelji su me upisali u srednju školu u Varaždinu za kuhara. Dvije godine sam završio, ali sam onda odlučio napustiti je, odnosno nastaviti u drugom smjeru. Naime, praksu sam imao u ljetnim mjesecima na otoku Krku, a sve glavne aktivnosti na aerodromu održavale su se upravo u ljetu. Zato sam napustio ugostiteljstvo i 1982. upisao se za automehaničara, ali roditeljima to nisam rekao. No, došao je poziv za roditeljski sastanak, pa je otac automatski otišao u Varaždin na sastanak u onu prvu školu i, naravno, da me tamo nije bilo na popisu. Došao je srdit kući i rekao majci: “Of naš ne hoda f školu!”. Bili su ljuti, ali nakon što su me pozvali “na red” sve sam objasnio. Završio sam za automehaničara, ali i nadalje sam želio biti pilot – prisjeća se Zdravko.
I, evo ga! Javio se na raspisani poziv vojske ondašnje države i među 200 kandidata na liječničkom pregledu u Varaždinu, prošlo ih je samo 6, među njima i Zdravko. Oni su upućeni Beograd na specijalistički pregled na kojem je prošpao samo jedan, i to Pribislavčan Marijan Lesjak, koji je kasnije letio i na MIG-u Hrvatske vojske. No, Zdravko nije odustajao. U Osijeku je završio dvomjesečnu obuku za pilota motornog letenja. Zatim se prijavio u školu rezervnih oficira u Zemuniku kod Zadra, prošao pregled, dao 18 ispita, uspješno završio padobransku obuku i krenuo u Tuzlu. Prvo je letio u dvosjedu Utva, a potom na jednosjedu Kraguj. Šest mjeseci svakodnevna obuka i letenje. Vratio se u Zemunik, upisao Akadeiju i napravio preobuku na mlazni avion Galeb. Osnovno i akrobatsko letenje. I tada se dogodila 1991. godina.
-Vratio sam se u Međimurje i odmah stavio na raspolaganje Hrvatskoj vojsci. Raspoređen sam na aerodrom u Pribislavcu. Čuvali smo avione, sportske i poljoprivredne, koji su k nama preletjeli s drugih aerodroma u Hrvatskoj. U jednom trenutku u šumi Lipovka kod Belice bilo je skriveno čak 28 letjelica. U noći bi dežurao i pazio, a ujutro odlazio biciklom na posao u Čakovec. Pripremali smo i pistu u Varaždinu za slučaj slijetanja naših pilota, koji bi prebjegli iz JNA. Tamo smo obavljali trenažu i vježbe – kaže Zdravko Belec.
On se, inače, nakon srednje škole, 1987. godine zaposlio u GK “Međimurje”, i usput se osposobljavao na zrakoplovima. Radio je kao mehaničar, a 1993. godine čak je bio mjesec i pol dana u Lenjin-Kuznjecku u Rusiji, gdje su gradili naši građevinari. Osjetio je što znači temepratura od -28 stupnjeva Celzija.
-Po povratku sam se prijavio u 7. gardijsku brigadu “Tigrovi” i kao vozač C i E kategorije proveo dvije smjene na Dinari, s naše i s bosanske strane. Hrvatsko ratno zrakoplovstvo me 15. srpnja 1995. godine povlači u Lučko u Zagrebu, završavam obuku za borbene helikoptere Mi-24, a nakon “Oluje” sam na preobuci za helikoptere Mi-8. Godine 1998. postajem kapetan na Mi-8 i cijelo ljeto sam na terenu. Nema dijela Hrvatske gdje nisam sletio. Zatim se pojavio natječaj za vatrogasni Air Traktor, jer sam želio letjeti sam, no prebacili su me na Canadair. Postao sam kopilot na toj ogromnoj letjelici i veselio se svakom letu, jer je to značilo pomoć vatrogascima i ljudima koji su živjeli na području koji je zahvatila vatra – kaže Zdravko Belec, koji je na helikopterima, avionima i jedrilicama skupio oko 2.500 sati naleta.
O njegovoj ribičiji na Muri i Dravi, juniorskom nogometu u NK “Polet” i vatrogastvu u DVD-u Pribislavec, opširnije ćemo drugom prilikom.
Inače, Zdravko je u mirovinu otišao 2014. godine kao vojni pilot – natporučnik Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Ali ne miruje, maksimalno je posvečen međimurskoj popevki i svojoj tamburi, a stečeno znanje nesebično prenosi na mlade. U svemu tome najveća su mu podrška supruga Janja, sin Marko i njegova Aleksandra, kćerka Valentina i njezin Tomica Borko, kao i unuci: Stela, Marija i mala Mirta.
Unuka Marija prekrasno pjeva, a već je nastupala i s presretnim djedom Zdravkom. I ostali člano obitelji vole glazbu i sviraju. A zar ima nešto ljepše nego kad se u složnoj obitelji zapjeva prava međimurska popevka, a djed Zdravko to poprati svojom tamburom. Sreći tada nema kraja. Tako i treba biti.
Zdravku pak želimo još puno javnih nastupa na kojim čini sretnima sve one koji ga slušaju i s njim pjevaju. Živi život kakav je želio: uz glazbu, letenje i sretnoj obitelji.
Neka tako bude i nadalje!
