Marija Novak iz Turčišća jedna je od malobrojnih udomiteljica u Međimurju. I to ne udomiteljica djece, već starijih i bolesnih osoba, a time se bavi već 18 godina! U svojoj kući u Turčišću trenutno ima smješteno pet štićenika o kojima se brine kao da su članovi obitelji, pruža im podršku u najtežim trenucima, a mnoge je dostojanstveno otpratila i na drugi svijet.
ŠTO JU JE MOTIVIRALO NA TO?
– Većinu mladosti provela sam liječeći se od ozlijede i bolesti kičme nakon saobraćajne nesreće te bolesti srca. Godine 2019. prilikom operacije srca doživjela sam i kliničku smrt. Danas je to iza mene, a sve te godine pretvorile su me u borca i osobu koja suosjeća sa starijima i bolesnima. Također sam godinama kod kuće, sve do njezine smrti, njegovala svoju bolesnu mamu – priča nam Marija.
Sve to u njoj je pobudilo empatiju prema bolesnima i svijest koliko je čovjeku važna podrška u posljednjim trenucima života, posebno onima koji nemaju obitelj i nikoga svog. Prije gotovo dva desetljeća, saznala je za mogućnost udomiteljstva za starije i tako je krenula ova priča.
– Moja mama je stalno tražila moje društvo, a ja nisam mogla svo vrijeme posvetiti samo njoj. Pomislila sam kako bi bilo lijepo da ima društvo još jedne starije osobe. Kad sam saznala za mogućnost udomiteljstva starijih osoba, ta mi se misao počela vrtjeti u glavi. Otišla sam u Zavod za socijalni rad u Čakovec, gdje djeluje Tim za udomiteljstvo, i tako je sve počelo – otkriva Marija.
TKO MOŽE POSTATI UDOMITELJ STARIJIH I NEMOĆNIH?
– Ako se odlučite na bilo koju vrstu udomiteljstva (morate imati između 18 i 60 godina), idete na razgovor, prolazite psihotest i edukaciju. Udomitelji trebaju biti obitelj, odnosno ja sam nositeljica udomiteljstva, a kao članove sam prijavila supruga Stjepana i kći Miljenku. Bitno je da članovi obitelji uskaču dok vi niste kod kuće, zato je važno da je riječ o obitelji. Uvjet je da obitelj ima svoje prihode – objašnjava Marija.
TEŠKI POČECI UDOMITELJICE
Njezini počeci u ovome nisu bili laki i mnogi bi odustali, ali ona nije.
– Prvi štićenici bili su mi bračni par na samrti, bila je to čisto palijativna skrb. Bilo mi je to vatreno krštenje. Iz Zavoda su se bojali da ću odustati, ali nisam! Koliko god da je bilo naporno, trebalo se po noći ustati i nekoliko puta, činjenica da sam bila tu za nekog u njihovim posljednjim trenucima i pružila im ruku utjehe i topli dom, dala mi je snagu za dalje – opisuje Marija.
Marija ima radnu dozvolu za udomitelja te za to prima naknadu, a trenutno brine o 5 štićenika koji žive u posebnom dijelu kuće povezanoj s njezinom (imaju i zajednički ulaz). Oni imaju sobe, kupaonicu, u svakoj sobi TV, a imaju i posuđe i kuhalo za vodu te si sami mogu raditi kavice, koje zajedno ispijaju, a imaju i prostrano dvorište za šetnje. Slobodni su i, zavisno o svom zdravstvenom stanju, kretati se, ići na utakmice i sl. Marija im kupi i keksiće i sokove, a od Zavoda za socijalni rad dobivaju i „džeparac“ za osobne potrebe. Najveći problem može predstavljati alkohol, koji im je naravno zabranjen.
Marija im kuha, pere veš, brine za njihovo zdravlje i redovito uzimanje lijekova, vodi ih na liječničke preglede, pruža pomoć u održavanju higijene i sl., te im je i moralna podrška, jer topla riječ znači više od svega za te ljude.
ŠTIĆENICI – UGLAVNOM LJUDI BEZ PRIMANJA I OBITELJI
– Štićenici su uglavnom osobe koje uglavnom nemaju primanja ili su ona jako mala i uglavnom nemaju obitelj. Država ih smješta u udomiteljske obitelji na svoj teret jer nemaju kuda s njima, a domovi su krcati. Njihovi braće i sestre po zakonu se nisu dužni brinuti o njima, a ako se za to odluče, mogu tražiti tzv. srodničko udomiteljstvo te za to dobivati naknadu – ukazuje Marija.
Njezini štićenici su uglavnom iz Međimurja, najstarija, Ljuba iz Štefanca ima 74, a najmlađi, Božo iz Male Subotice, svega 56.
– Neki ljudi dolaze k meni u zapuštenom i užasnom stanju. Prvo uvijek idemo u kupaonicu na pranje. Neke štićenike pošalju samo umirati, neki ostanu godinama. Uglavnom se svi brzo priviknu na red i urednost, no ima i alkoholičara koji se ne mogu priviknuti na urednost. Štićenici se brinu jedni za druge, svi smo kao jedna velika obitelj, što je vrlo važno – kaže Marija.
MARIJA I UZGAJA POVRĆE I KOKOŠI I ČUVARICA JE MEĐIMURSKE TRADICIJE
Uz brigu o samim štićenicima, Marija održava i dvorište u kojem šeću, sama ga kosi traktorskom kosilicom, uzgaja ekološko povrće i kokoši te ima svoja jaja. Uz sve, uspjela je proteklih godina napisati i nekoliko knjiga o međimurskoj tradiciji, članica je Književnog kruga Prelog i piše pjesme te jedna od rijetkih žena u Međimurju koja šiva narodne nošnje. Njezin je dan ispunjen do u posljednje sekunde, od kojih je svaka vrijedna.
Udomiteljstvo je, kaže, za većinu ljudi prevelika odgovornost, kakvu nitko ne želi. Kad se prisjeti svih ovih godina, Marija zaključuje:
– Bilo je i napornih i vrlo stresnih trenutaka, bilo je i vremena kada sam cijele dane sa štićenicima išla po doktorima, no zapravo je ovo lijepo iskustvo, jer se i smijemo, družimo i zafrkavamo i atmosfera je pozitivna. Dok sam bila mlađa, nisam mogla ni zamisliti ovako nešto, danas sam sretna da sam dio ove priče.
Porazgovarali smo i sa štićenicima. Kažu da im je lijepo ovdje, Marija se dobro brine za njih, fino im kuha, imaju društvo i sretni su što su dobili mogućnost biti ovdje.
U MEĐIMURJU NEDOSTAJE UDOMITELJSKIH OBITELJI
U Međimurju, istaknula je Marija, ima svega 18 ovakvih udomiteljskih obitelji, uglavnom u srednjem i gornjem Međimurju. Trenutno u Prelogu i donjem Međimurju nema niti jedne udomiteljske obitelji.
– Iako svaki bolesnik i svaka smrt ostavi trag, kad pomislim kolikim ljudima sam pomogla, bila im podrška kad nisu imali gdje te im omogućila dostojanstveni odlazak u smrt, koliko god to teško ili morbidno zvučalo, osjećam se ispunjeno. Ovaj posao je plemenit i važan za mnoštvo starijih osoba o kojima nema tko brinuti te bi bilo dobro da u Međimurju i Hrvatskoj ima više udomitelja starijih osoba – poručuje Marija.
Priča Marije Novak o udomiteljstvu starijih ukazuje na onu stranu života o kojoj mnogi ne razmišljaju – starost, samoću i smrt. Podsjeća koliko je važno misliti na starije i bolesne, pružiti ruku pomoći, dati nadu i utjehu. U svijetu u kojem su ljudi sve više zatvoreni i nedostupni, Marija je otvorila svoje srce i dušu ovim ljudima, pokazujući da bismo svi trebali više pomagati jedni drugima, a možda bude i inspiracija nekome da se, kao i ona, posveti ovom humanom djelovanju!
