Ljubav ne poznaje godine. Pogledao ju je, osmjehnuo se, primio za ruku i poveo na plesni podij. Plesali su lijepo, polako, u ritmu glazbe, zadovoljnih lica zagledani jedan u drugoga. A kad je glazba stala nježno ju je poljubio. A onda je krenula nova pjesma, novi ples i novi poljubac… Baš slatko.
Bilo ih je prekrasno gledati. I ne srame se jer su zašli u sedamdesete i što se vole: Ana ima 72, a Zvonimir 74.
ANINA PRIČA
Ana je imala 16 godina kad je iz rodnog Goričana krenula u Njemačku, sestri Dragici u Düsseldorf. Mislila se zaposliti, nešto zaraditi pa se kroz koju godinu vratiti. Planirana privremenost pretvorila se u cijeli život. Otišla je 1968. godine, a vratila se 2012. kao umirovljenica. Poslije pune 44 godine. Naravno, kroz svo to vrijeme često je dolazila u rodni kraj.
– Za jednog takvog boravka ovdje upoznala sam svog budućeg supruga Stjepana Tišlerića Pipija iz Hodošana. On je isto radio u Düsseldorfu kao i brojni drugi Hodošanci i Gorčenci. Vrlo brzo smo se oženili i otišli u Njemačku. Ja sam se zaposlila u bolnici, a on je radio kao građevinar, prijevoznik, a jedno vrijeme držao je i gostionu. Sagradili smo i kuću u Hodošanu da se imamo kamo vratiti. Dobili smo dva sina. Slađan živi u Njemačkoj. Oženio je Claudiu, a podarili su mi unuke koji se zovu Dominik, Alina i Julijan te praunuke Milu i Mariu. Drugi sin Romeo sa svojom Silviom živi u Beču i imaju Maju i Karla – kaže s ponosom Ana.
Na žalost, suprug Pipi je obolio i 2001. godine umro u Njemačkoj. Ostala je sama…
ZVONIMIROVA PRIČA
Zvonimir Horvat Braco iz Nedelišća u Düsseldorf je otišao “trbuhom za kruhom” 1972. godine i ostao do 2012. Punih 40 godina. Radio je kao tesar na građevini. Već ranije je u Nedelišću upoznao je Katarinu iz Donje Dubrave, ali je onda morao u vojsku, a ona je otišla u Njemačku. Kad se vratio iz vojske otišao je za njom, vjenčali su se i dobili kćerku Suzanu. Ona pak je Zvonimira obradovala s dvije unuke. Tea i Iva već su odrasle i imaju svoje obitelji. Posebnu radost djedu predstavljaju praunuci Jakov, Niko, Ela i Ira. Tuđina je učinila svoje, pa su se Katarina i Zvonimir vrlo brzo rastali…
SUDBINA SE UVIJEK UMIJEŠA!
Stjepan Tišlerić Pipi i Zvonimir Horvat Braco upoznali su se vrlo brzo po dolasku u Düsseldorf. Najprije na gradilištu, a nastavili su se družiti i na veselicama stranih radnika te u gostioni koju je vodio Pipi. To prijateljstvo je bilo toliko jako da je pretvoreno u kumstvo, jer je Braco postao firmani kum Pipijevom sinu Romeu. No, nakon smrti Stjepana Tišlerića i Bracijove rastave braka, obitelji su se rijetko viđale.
Ipak, nakon šest godina tugovanja, Ana je otišla na zabavu stranih radnika i na kuglanje. Tu je bio i Braco. Riječ po riječ i – već su 17 godina zajedno. Vratili su se u Hrvatsku i sad pola godine žive u njenoj kući u Hodošanu, a pola u njegovoj u Nedelišću.
– U Hodošanu smo kroz ljetne mjesece, imamo vrt, lijepu okućnicu, živimo u mirnom dijelu naselja. U zimi idemo u Nedelišće, jer tamo imamo funkcionalnije grijanje, bliže nam je Čakovec, vinograd…- kaže Braco dok ga Ana drži za ruku i klimanjem glave potvrđuje njegove riječi.
– Da, prije desetak godina kupili smo male gorice na Dragoslavec Bregu s oko 350 čokota. Tek toliko da cijele godine imamo što raditi, Ana u vrtu, a ja u vinogradu. Lijepo nam je kad dođe društvo, malo popijemo, zapjevamo… Naprosto koristimo svaki trenutak kako bi uživali – kaže Braco, koji je dugogodišnji član i sada blagajnik Udruge “Vinoljub”.
– Volimo i putovati. Često smo na moru, bili smo i na Kanarskim otocima. Svugdje je lijepo, ali doma je najljepše – ističe Ana i dodaje da u svemu pomažu jedna drugome, a sretna je što ne pobolijevaju i ne hodaju oko doktora.
– Lijepo nam je na druženjima i vinskim veselicama. Rado zaplešemo, a kada nas emocije preplave nije nam neugodno i poljubiti se u plesu, iako smo zašli u sedamdesete – kaže iskreno Ana, a Braco se samo smije. Još je vražićak u njemu!
Bravo, ljudi. Ne dajte se godinama. Činite ono što vam srce nalaže. Ne spuštajte pogled pred ljepotom i životom. Starost je još daleko!
Uživajte i sretno!
