Međimurac Zvonko Horvatić jedan je od 58 djelatnika Policijske stanice Čakovec (tada u sklopu PU Varaždinske) koji su se 11. rujna 1991. u ranim jutarnjim satima sa šest autobusa zaputili u Vukovar.
Zaprimili su rješenje o privremenom rasporedu u PU Vukovar radi obavljanja policijskih poslova – održavanja javnog reda i mira, kontrole i regulacije prometa. Krenuli su naoružani tek osobnim policijskim naoružanjem, pištoljima, poluatomatskim i automatskim puškama i puškomitraljezima.
Pakao rata
Ceste su bile nesigurne i kontrolirane neprijateljskim snagama, pa su u Vukovar ušli autobusima preko Bogdanovaca, kroz polja kukuruza. Već tada su naslućivali da ulaze u pakao rata.
Po dolasku u Vukovar načelnik PU Stipo Pole jednu je skupinu uputio u Borovo naselje, a drugu, u kojoj je bio zapovjednik Zvonko Horvatić, na Sajmište. Već 14. rujna počeo je opći napad na grad, kada je na grad palo preko 14 tisuća raznih projektila. U roku od 24 sata bolnica je bila prepuna ranjenika.
Vukovarski branitelji, zajedno s pristiglim pripadnicima Posebne jedinice MUP-a u neravnopravnim su se borbama odupirali tenkovima, teškom topništvu i pješaštvu. – Borili smo se rame uz rame za svakog od nas, za svaki dom, ulicu i za svoju domovinu – dodaje. Vodile su se gerilske borbe, bez puno informacija iz vanjskog svijeta.
Sljedećeg dana Horvatić je, zajedno sa Stjepanom Božićem, ranjen na Sajmištu, minobacačkom granatom 120 mm. U tim strašnim danima bitke za Vukovar njihova je postrojba pretrpjela teške gubitke. Od 58 pripadnika, njih 11 je poginulo. 36 ih je lakše ili teže ranjeno, 26 završilo u srpskim koncentracijskim logorima, Dalju, Stajićevu i Srijemskoj Mitrovici, a 15 ih je išlo u proboj.
-Većina je u logoru provela 20 dana, no ja sam u logoru bio 185 dana. – kaže Horvatić.
Preživljavanje u logoru
Nakon pada Vukovara, Zvonko Horvatić je uz Miroslava Radmanovića (ranjenog nosio više od 2 kilometra), zarobljen i odveden u logor Dalj, gdje ih je od 35, preživjelo njih 7.
Dan kasnije prevezeni su u Stajićevo, logor u kojem su uz dvije tisuće zarobljenika boravili u dvije štale s razbijenim prozorima i crijepovima.
– Temperatura se spuštala i do -23 stupnja. Spavali smo na betonu, pokriveni vojničkom dekom. Hrana je bila oskudna, tek decilitar čaja, šnita kruga, kolutić salame, mesni narezak na 6 osoba, palenta bez masti i soli – prisjeća se.
Potom je 22. prosinca prebačen u logor u Srijemsku Mitrovicu gdje je na 85 kvadrata bilo njih 101, spavali su kao sardine u četiri reda. Svakih petnaest dana išli su u šetnju od pet minuta. – Glava dole,ruke na leđa – dodaje. Bez tuširanja je proveo 52 dana. Od deka su pleli križeve, a jedan je uspio sačuvati do danas.
Nakon 185 dana zarobljeništva, neprekidnog zlostavljanja i batinjanja, konačno je 22. svibnja 1992. godine pušten i razmijenjen kod Lipovca zajedno s Ivicom Vugrincem i Antunom Novakom.
– Šest mjeseci nismo znali što znači sjediti za stolom, držati se uspravno, koristiti pribor za jelo, gledati TV. Kada sam otišao, supruga je bila trudna. Sin Deni, zvijezda vodilja kroz sve teške trenutke, rodio se 1. prosinca, a ja sam saznao da je rođen tek 15. veljače 1992. – emotivno se prisjeća.
Danas kroz predavanja prenosi mladima istinu o Domovinskom ratu. Već pedeset godina posvećen je atletici, sportu koji mu je, kaže, više puta spasio život, a mir pronalazi u obitelji, sinovima Deniju i Dariju i unucima.
Postrojba iz PU Varaždin koja je 11.09.1991. krenula prema Vukovaru, nakon 33 godine dobila je službenu klasifikaciju – Posebna jedinica MUP-a .
– Bitka za Vukovar najstrašnija je i najkrvavija bitka domovinskog rata. U tim trenucima branitelji su bili jedini svjetionik hrvatskog naroda, a svojim su herojskim činom bili ključni faktor koji je omogućio Međunarodno priznanje Hrvatske. Sloboda nije darovana, već je plaćena krvlju i životima hrvatske mladosti. Uz dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje svim obiteljima poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, svim Hrvatskim braniteljima ma gdje bili i pripadnica Posebne jedinice Mup-a želim dobro zdravlje, Bog vas blagoslovio! – zaključuje Zvonko Horvatić.
