Svojevremeno, Miroslav Gakić predavao je povijest, matematiku, etiku i sociologiju, dok je paralelno objavljivao tuđe i vlastite radove. U međuvremenu, postao je i urednik Biblioteke „Insula“ te diplomirani bibliotekar, koji je svoj mir pronašao među policama knjižnice čakovečke gimnazije. Mjestu na kojem se zadržao gotovo 25 godina i koje se snažno urezalo u njegov identitet, čemu svjedoče i posljednji stihovi njegove nove knjige Voda u vodi – ‘Tecite suze moje, reče knjižničar.’
Isto je tako, još kao tinejdžer zapisao: ‘Pisat ću, jer volim. Idemo dalje!’ Time si je, smatra profesor Ivan Pranjić, Gakić prorekao sudbinu književnika. Doista, Gakić od mladosti kontinuirano izdaje svoje knjige i piše radove, objavljujući ih u različitim publikacijama. Iza njegove najnovije knjige stoji još osam naslova, od kojih vrijedi spomenuti Sedma od devet, Rasprodaja riječi i Vrhunci sezone.
Jučerašnji prizor punog gimnazijskog hola, ispunjenog kolegama, suradnicima i prijateljima, nije bio tek puki znak podrške. Bio je to odraz povjerenja u autora koji nikad nije žurio da se nametne, već je s godinama izgradio glas koji čitatelji prepoznaju i cijene. Jučer je također, pred svoju publiku stavio možda posljednju knjigu, no ujedno i svoju prvu zbirku poezije. Tom prilikom predstavljanje knjige, uz samog autora, vodili su profesor i književnik Ivan Pranjić te profesorica hrvatskog jezika i književnosti Vedrana Močnik.
– Gimnazija je oduvijek bila rasadnik lijepe riječi i brojnih talenata, na što smo ponosni. Knjiga koja je danas pred nama djelo je našeg profesora, knjižničara, dragog kolege, ali i poznatog te priznatog međimurskog književnika Miroslava Gakića. I sama sam bila iznenađena kad sam čula da se naš ‘Miro’ upustio u pjesničke vode, no to je trajalo samo jedan tren. Rekla bih, pjesnik je od rođenja, a u pjesništvu pliva jednako dobro poput Vode u vodi, najavljeno je u pozdravnom govoru, nakon čega je riječ prepuštena Vedrani Močnik.
– Prenosim vam riječi Miroslava Mićanovića koji kaže: ‘Procesualnost i nesigurna trajnost, gorčina i duhovitost, iznevjeravanje očekivanog, konačnog i beskonačnost…’ To su nosiva i važna mjesta knjige Miroslava Gakića “Voda u vodi.” Užitak čitanja i prihvaćanje, svladavanje naizgled istog i traženje razlike u onome što je nenadoknadivo, cijena i vrijednost, potrebe i želje. Pjesme se grade od poznatog, od znanja i moći, a istodobno raspliću i demontiraju, ravno do dna i uspravno do vrha. Njegova poezija duhovita je i živa u onoj mjeri u kojoj je svijet ironičan i gorak. Neizvjestan i čudljiv.
Nakon godina odanosti prozi, Gakić je i svoje najbliže prijatelje i kolege iznenadio zbirkom poezije, o kojoj je rekao: -Pišem s lakoćom, ali ne tako lagano kao što su nastale ove pjesme. Nastale su u nekoliko tjedana. Ili su to bile slike koje je trebalo transformirati u riječi, pri čemu se mnogo toga izgubilo, ili su bile riječi koje su došle kao autodiktat. Zapisivao sam toliko brzo da sam mogao istovremeno pisati i po dvije pjesme, pojasnio je Gakić, dodajući da su naknadne intervencije bile minimalne te indikativno najavio kako je ovom knjigom krug zatvoren.
– Počeo sam pisati jer sam odavno rekao da ću napisati devet knjiga, no nekako to nije bilo ‘TO.’ Tada je počela nadirati poezija i uvidio sam da nemam izbora osim zapisati ono što imam u obliku poezije. Ovo je knjiga s kojom sam zadovoljan, jer, po izlasku knjige, istu ne čitam već je ostavljam da odleži. Ova mi prolazi, jer imao sam osjećaj da vas mogu pozvati da je čujete,nastavio je Gakić.
Riječ je potom preuzeo Ivan Pranjić, započevši dojmovima o autoru: – Iako ti nisam predavao i nisam te poznavao, pratio sam tvoj rad i mogu reći da se, kao osoba, od srednjoškolskog doba nisi ništa promijenio! U istoj koži ostao je isti čovjek, duhovito je izjavio Pranjić, dodavši: – Prvi tekst objavio je sa 14 godina, a isti je bio honoriran. Godinu dana kasnije, u jednom svom tekstu, napisao je: ‘Pisat ću, jer volim. Idemo dalje.’ Tako je, na samom početku svoga stvaralaštva, odredio svoje koordinate. Znao je što će postati.
Prema Pranjiću, Gakić je jučer izdao svoju najbolju knjigu, zahvalivši mu na privilegiji da je među prvima čita. – Ova je knjiga poetskog karaktera, i ona koje, ukoliko sam ja točno izbrojao, zaokružila 1103 stranice tiskanog teksta. Uzmemo li u obzir sve ono što je Gakić objavio u različitim publikacijama, to je sigurno – dvostruko više. Gledamo li sam njegov opus i formalnu stranu, imamo sreće što imamo priliku da živimo u vremenu ovog književnika od formata. Druga strana njegovog stvaralaštva također je impozantna. On je pisac kojeg je teško definirati, no prije svega, on je apsolutni borac protiv apsurda. Sva sredstva kojima se koristi i u prozi i poeziji, na neki su način borba za trag humaniteta u nama, zaključio je Pranjić.
Ipak, i za Gakića se nakon inicijalnog mladenačkog ushita nešto promijenilo, jer danas, ističe, pisati više nije lako. – Prije, kada bi me pitali zašto pišem, odvratio bih im da mi je lakše pisati nego nepisati. Sada više to nije točno. Rekao bih, doskočila mi je ovdje u pomoć neka izvanjska sila, jer ja ne pišem iz terapeutskih razloga, pojasnio je.
Ipak, pred Gakićem ostaje još mnogo godina tijekom kojih će, složila se jučerašnja publika, možda otvoriti novi ciklus vlastitog stvaralaštva. Podršku tome pokazao je i dugačak red u kojem se čekalo za potpisivanje knjige. Svoj su doprinos dali i njegovi prijatelji i kolege koji su tom prilikom pripremili glazbeni program. Pjevale su učenice Tena Šegović i Valerija Marčec uz podršku profesora Nikole Mutvara i Damira Rodingera.
