Svojom izjavom opet je zaintrigirala javnost. Malo je onih u gradu Čakovcu koji ne poznaju Flaviu Maurović, izuzetno simpatičnu, uvijek nasmiješenu, lijepo odjevenu i našminku ženu u invalidskim kolicima. Boluje od autoimunih bolesti SLE-sistemski lupus i MS-multiple skleroze, ali se ne predaje.
-Svaku osobu u životu nešto definira, kod mene je to optimizam, empatičnost i ne odustajanje od sebe – rekla je Flavia, koja danas s ponosom nosi svojih 65 godine.
Rekla je to svojevremeno za naš portal, a mudrost koju je stekla u svakodnevnoj borbi s teškom bolešću i ljudskim predrasudama, svakodnevno dijeli svojim prijateljima. Zapisali smo ovu zadnju, vrlo je poučna!
“Stariš .. rekli su mi, više nisi ti, postaješ daleka, tužna i usamljena. Nisam odgovorila .. Ja ne starim, ja sam se opametila. Prestala sam biti ono što drugi vole da budem i ono sam što ja volim biti. Prestala sam tražiti prihvaćanje
drugih i prihvatila sam sebe. Ostavila sam iza sebe lažljiva ogledala koja nemilosrdno varaju.
Ne, ne starim. Samo postajem izbirljiva sa mjestima, ljudima, običajima i ideologijama. Oslobodila sam se vezanosti, nepotrebne boli, toksičnih ljudi, bolesnih duša i trulih srca. Gorčina i nesreća nisu za mene, oslobodila sam ih se zbog zdravlja. Prestala sam živjeti priče i počela ih pisati, odbacila sam nametnute stereotipe. Više ne nosim sjenilo za oči u torbi.
Uzela sam najljepše čaše za vino …. zaboravila idealizirati život i počela ga živjeti.
Ne, ne starim. U duši nosim svježinu, u srcu nevinost, i otkrivam sebe svakodnevno. Imam u rukama nježnost čahure koja će, kada se otvori, raširiti svoja krila na druga mjesta nedostižna za one koji traže samo ” ružnoću” materijalnog. Imam onaj šarmantan osmijeh na licu kada promatram jednostavnost prirode. U ušima nosim cvrkut ptica…
Ne, ne starim. Postajem izbirljiva, kladim se u svoje vrijeme, na nematerijalno, ponovno pišem priču koja mi je ispričana, ponovno otkrivam svjetove, spašavam one stare knjige koje sam zaboravila napola otvorene. Postajem opreznija.
Ne, ne starim. Počinjem živjeti ono što stvarno jesam…i dišem, svoja sam, nekima preiskrena i teška.
Sebi, napokon jaaaa!”
Baš tako, Flavia. Živi život!
