Prosječna je visina, prema uzorku 2000 osoba pristiglih na novačenje, 165 centimetara. Prema tome, narod Međimurja visokog je rasta, Tako je o Međimurcima prije 125 godina pisao mađarski etnolog i pedagog Ferenc Gönczi u knjizi “Međimurje i njegov narod”, koju je za hrvatsko tržište za tisak prije 25 godina priredio Vladimir Kalšan, a s mađarskog preveo Ladislav Antauer, piše Večernji list.
Gönczi je vrlo detaljno opisao fizionomiju i životne navike Međimurca, a to je i danas vrlo zanimljivo štivo.
“Pored te povoljne visine, samo se iznimno pronalaze istaknuta, jako razvijena prsa i tvrdi mišići, što bi bile značajke životne energije. Po boji kože i lica međimurski je narod podijeljen na plave te svijetlo i tamnosmeđe”, piše Gönczi i dodaje da tamnosmeđih ima najviše u Goričanu.
Sa smeđe obojenim licima, zapisao je, idu zajedno smeđe ili crne oči srednje veličine, s dugim, katkad posve sraslim obrvama. Plava lica prate sivoplave i iznimno “čisto plave oči”. Od slavenske kratkoglavosti, ovdje su, uočio je, primjetna znatna odstupanja.
U gostionicu se ide rijetko, obično nedjeljom, no na zabavama veseli Međimurac prosipa dosjetke. Teško se oduševljava. Promišljen je, pravi račundžija.
Cijeli članak možete pročitati klikom ovdje.
