Nikolina Šele (35) iz Novakovca medicinska je sestra od svoje devetnaeste godine. Isprva je radila u kućnoj ambulanti, potom kao njegovatelj u staračkom domu, a danas kao patronažna sestra u Domu zdravlja Čakovec. U našem razgovoru, ispričala nam je kako je odabrala svoj poziv, ali kako se borila za one od kojih se često odustaje, bolesnike s kroničnim ranama.
-Radim ovaj posao od svoje 19 godine, dakle više od 15 godina. Isprobala sam sve poslove u sferi sestrinstva, od njegovatelja do prvostupnice i shvatila da mi je svaki od tih poslova donio vrijedno znanje, ali i da sam svoju profesiju odabrala ispravno. Ipak, tijekom rada, otkrila sam da sam posebno zainteresirana za sanaciju kroničnih rana, problema s kojim sam se najčešće dosad susretala, a koji je uvelike zanemaren, ističe Šela.
Više od 7 godina samostalno se i intenzivno posvetila edukaciji i učenju o kroničnim ranama radeći pritom na terenu.
– Rane su uz dijabetes ogroman zdravstveni problem na koji se pretjerano ne obraća pozornost. Koliko je to veliki problem vidite tek na terenu, nebitno radi li se o kirurškoj rani ili onim nastalima uslijed imobilnosti. Rana koja ne zacjeljuje više od 3 mjeseca smatra se kroničnom ranom. Imam dojam da kada se događa takva situacija, poglavito ako se radi o starijim ljudima, da se od njih lako odustaje. Prevoj nije rješenje ni ozdravljenje.
Šele smatra kao je to jedan od problema kojima je potrebno posvetiti više pozornosti i govori:
-Jednako kao što se trudimo održavati mjerenje šećera i tlaka i na temelju toga odrediti daljnje medicinske postupke, tako se možemo i više potruditi oko bolesnika s ranama. Tu su i suvremene metode cijeljenja rana koje pokriva HZJZ. Prije se ta usluga plaćala, no danas to više nije tako.
Ova mlada žena dosita je pokušala koliko je mogla, a o tome je pisala na različite adrese, od Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo do Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske, no bez uspjeha.
-U najvećem broju slučajeva, čovjek koji ima kronične rane završi sa sepsom i tada je amputacija ili neki od sličnih medicinskih tretmana neizbježan, a tu je i smrt, nažalost. To su ljudi kojima je narušena kvaliteta života, jer rana predstavlja rizik od infekcije, a dolazi i do mikrotrauma. Bolesnik ne može obavljati svakodnevne aktivnosti i sudjelovati u društvenim događanjima, a meni je u samim počecima to dosita teško padalo. S vremenom sam se naviknula pokušavala to promijeniti. Nažalost, pojedinac to ne može, jer pisala sam Ministarstvo zdravstva i druga vrata, no bez odgovora. Shvatila sam da je najbolje što mogu pomoći tim ljudima koliko god mogu, rekla je za kraj.
Zahvaljujući ljudima poput Šele, i dalje vjerujemo u humanost, no bez snažnijeg angažman institucija, i ovaj će problem kao i mnogobrojni drugi, proći ispod radara.