Otvorenje izložbe Petre Grozaj „Karusel“ održat će se u četvrtak, 4. prosinca 2025. u 19 sati u Galeriji Centra za kulturu Čakovec, dok će izložba ostati otvorena za razgledavanje sve do 6. siječnja 2026.
Slikarstvo Petre Grozaj od svojih je početaka stilom i repertoarom motiva specifično i prepoznatljivo na hrvatskoj likovnoj sceni. Na tragu realizama dvadesetih godina prošlog stoljeća, gdje se u rukopisu autorice spajaju retro fragmenti Art décoa, uz sjenčanje i izraženi plasticitet figura, njezin je stil otišao mnogo dalje od početnih ekspresionističkih varijacija.
Uz naglašeni autoreferencijalni i introspektivni pečat, koji je uvijek zadirao mnogo dublje od klasičnog intimističkog repertoara tema i motiva, slikaricu zanima bilježenje društvene patologije. Autoanaliza, prikazana kroz sustavno razrađivanu ideju tzv. slikarskog dnevnika / dnevnika u slikama, javljala se kroz motiv lica same autorice, na kojemu su se vrlo delikatno mogle pratiti njezine emotivne, psihološke i egzistencijalne situacije. Specifičan – često hladan – kolorit slika govorio je u prilog procesu unutrašnjeg čišćenja od nakupina vanjskog svijeta i iskustava, sugerirajući na trenutke izoliranu, samotnjačku atmosferu.
Teme lažnih prijateljstava, ženske samoće i okrutnosti društva – gdje ženama nije dopušteno prirodno starjeti – prerastaju u kompleksne kompozicije pune simbola i maski koje podcrtavaju sve ono čega se bojimo ili od čega strepimo na javi i u snovima, kada podsvijest postaje nezaustavljiva.
Većina ljudi ide i u krevet s metaforičkom maskom na licu, stoga su Petrine slike pune nekih eteričnih bića, utvara; kao da su na njima odrazi, zrcaljenja ili sjećanja o pravim postojećim ljudima. Na njima su možda naši nekadašnji prijatelji ili, još preciznije, energetski otisci ljudi koji su dotaknuli naš život, utječući na naše emocije, snove, maštanja, podsvijest, nesvjesno i onostrano. Petra Grozaj poput rendgena hvata i prenosi u sliku to često nevidljivo polje ljudskih interakcija, sve one likove koji su makar na tren dotaknuli naše fizičko, emocionalno i mentalno tijelo, „zakačivši se“ za našu auru. Ipak, u tom košmaru podsvjesnog i javnog, odnosno društveno prihvatljivog, tu su kao dobra bića i pomagači životinjski čuvari-totemi ili snažna duhovna baština predaka.
Taj vanjski, lažni self koji nam društvene konvencije i trendovi nameću – posebice ženama – često uništava našu izvornu, unutrašnju iskru. Transformiramo se u neke dekadentne entitete kojima se nameće površna zabava i društveni cirkus kao vrhunski doživljaj i smisao našeg postojanja. Tu upravo leži i morfološki ključ prema kojemu umjetnica poseže za Art déco stilizacijom, kako bi precizno povukla duhovne paralele dviju epoha koje su se srozale i dokinule mimo vrhunaca intelektualnih, umjetničkih i filozofskih dosega 20. i 21. stoljeća.
Napredak kao da ne postoji – novim su generacijama (posebice ženama) isprani mozgovi površnošću, dok živimo u društvu parade, senzacija, lažnog sjaja, skandala i petominutnih celebrityja. Ostati normalan na tom vrtuljku postaje najveći izazov, kao i osobni cilj „rada na sebi“.
