Čakovčanka Maša Hrustek Sobočan izuzetno je uspješna ravnateljica Muzeja Međimurja Čakovec, u čijem je mandatu obnovljen Stari grad i obogaćena ponuda, koja masovno privlači posjetitelje. No, Maša je i istinska bajkerica, ljubiteljica motora, vjetra u kosi i bajkerskih druženja… Danas i sutra čakovečki motoristi slave četvrti rođendan svoje udruge, pa je to bio povod da porazgovoramo s njom i o motorima, ali i o Muzeju kojemu je na čelu.
Kako ste? Jeste li se odmorili? Gdje ste bili na godišnjem?
-Hvala na pitanju, odlično sam, u svojem elementu – radno, pripremaju se projekti za statičku obnovu dvaju krila palače, sudjelujem u organizaciji bajkerskog skupa „Four years on the road“ udruge Freeriders Pikač Čakovec, tu su i pripreme za školu s klincima i neki privatni projekti. Godišnji je prošao, pola odmor, pola radno…
Jeste li putovali motorom?
-Ovaj godišnji nismo putovali motorom jer smo išli s djecom na more, a ostatak godišnjeg smo proveli u radnoj akciji, zidamo vikendicu.
Vi i Vaš suprug Ivica Sobočan obožavate motore. Odakle ta ljubav?
-Moja ljubav za motore seže još u moju mladost, oduvijek su me fascinirala sva vozila, a pogotovo vožnja na dva kotača i beskrajan osjećaj slobode koju pruža. Moja želja da položim vozački i kupim motor ipak je pričekala do sredine mojih tridesetih kada sam se konačno odvažila na ispunjenje te želje. Dvije godine nakon mene i suprug je položio vozački i kupio motor. Za razliku od uobičajenih scenarija kada dečko ili muž vozi motor, a zatim se na to odvaži i partnerica, kod nas je bilo baš obrnuto😊.
Kakav motor vozite? Koja je najudaljenija točka gdje ste bili? Što osjećate dok vozite?
-Vozim Yamahu Fazer 600 kubika, mat crnu. Vozim samo crne motore, to je neki moj fetiš. Na motoru se najviše osjećam kao svoj na svome, za mene je vožnja motorom idealan spoj mehanike i duhovnosti. Za upravljanje motorom potrebne su veće motoričke vještine nego za vožnju autom, više koncentracije i više discipline. Motor se vozi čitavim tijelom i on je zapravo dio tijela vozača, a kotači su dodatni ekstremiteti. Na vozačima motora lako je vidjeti tko je zaista saživljen sa svojim motorom i giba se u komplementarnoj putanji s njim, a tko je „tvrd“ na sjedalu. Meni vožnja motorom služi i kao mentalno pročišćivanje jer je to skoro jedino vrijeme kad sam sama sa svojim mislima. Dobra vožnja je kao dobro odrađen trening, ponešto zahtjevna ali zbog priljeva adrenalina i serotonina ispunjujuća i stalno te navodi da želiš još. Najudaljenija točka putovanja za sad je još uvijek država Srbija.
Tko koga češće vozi: vi supruga ili on vas?
-Mene ne vozi suprug, niti ja njega, svatko vozi svoj motor. Ne smatram se tipom žene koju netko mora „voziti“ i ne sjedam nikome drugome na motor.
Kako se kao žena osjećate među bajkerima, koji slove za “tetovirane grubijane”?
-Iznenadili bi se koliko su bajkeri otvoreni, susretljivi i prijateljski raspoloženi. Uvijek prvi za pomoći i izrazito društveni. Danas su tetovaže opći trend tako da nisu samo bajkeri tetovirani, a nisu niti grubijani. U bajkerskom društvu uvijek je dobro.
Ima li puno žena bajkerica? Voze li pažljivije od muškaraca?
-Ima žena bajkerica, zadnjih nekoliko godina viđam sve više mladih cura na cesti s motorima. Puno su pažljivije vozačice od muškaraca, nisam niti jednu vidjela da nabija po gasu i iživljava se po cesti.
U posljednje vrijeme puno je motorista smrtno stradalo. Gdje najčešće griješe?
-Premladi motoristi na prejakim motorima s premalo iskustva. Treba prvo ispeći zanat na slabijem motoru godinu-dvije i onda postupno preći na jači motor. Motorist ne može biti netko sa slabim refleksima jer brze reakcije spašavaju život. Treba znati da je zaustavni trag motora puuuno duži od auta i treba puno prije započeti kočenje nego je to situacija s autom. Kod velikih brzina zaustavni trag se još multiplicira pa je šansa da se na vrijeme zaustavite nikakva. Česte su situacije kada vašu udaljenost drugi vozači podcijene i izlaze sa sporedne ceste pred vas, a motorist ne uspijeva smanjiti brzinu i vrlo brzo ste na začelju auta. U ovakvim situacijama nisu krivi motoristi nego nestrpljivi vozači, ali i dalje je na motoristu da takve situacije sam unaprijed uočava i predviđa. Također ulaženje u zavoje s prevelikom brzinom preporučljivo je samo za iskusne vozače jer najčešće neizvježbani vozači ne uspijevaju izvoziti zavoj i izlete ravno van ceste. Cesta nije pista, za to postoje staze u Novom Marofu i Grobniku.
Koja su osnovna pravila u vožnji motorom?
-Prvo i osnovno – brzinu vožnje prilagodi svojoj granici komfora i svojim realnim mogućnostima, ne precjenjuj se. Zatim, uvijek gledaj skoncentrirano naprijed i procjenjuj situacije i rizik barem 200 metara ispred sebe, sa svih strana. Vozi ispravan motor i redovno ga servisiraj. Poštuj druge u prometu.
Hoćete li ovaj vikend sudjelovati na proslavi četvrtog rođendana čakovečkog bajkerskog kluba “Free Riders Pikač”?
-Naravno da ću sudjelovati na fešti za 4. godišnjicu kluba Freeriders Pikač Čakovec. Imam i neke obaveze tamo u sklopu kluba tako da ću biti tamo od petka do nedjelje. U petak vas dočekujem na ulazu 😊 Koristim priliku da pozovem sve motoriste, motoristice i ostale građane željne dobre zabave da dođu u petak i subotu (2. i 3. rujna) na druženje i koncerte na lokaciju čakovečkog sajmišta. U medijima je događaj najavljen pod imenom „Four years on the road“.
I za kraj nekoliko pitanja o Muzeju Međimurja gdje ste vrlo uspješna ravnateljica. Ukratko, istaknite ono najvažnije što nas čeka u sezoni jesen-zima? Kako ste zadovoljni posjetom?
-U sezoni jesen – zima u Muzeju nas očekuje još građevinskih radova, u planu je statička sanacija SZ i SI krila palače Starog grada, izrađuje se paralelno i projekt uređenja parkirališta, a od izložbi nas očekuju dvije tematske izložbe naših kustosa unutar kuće: izložba autorice Erike Nađ-Jerković o akademskoj slikarici Josipi Gattin Vojtjehovski (Osijek, 1924. – Čakovec, 1994.) koja je vodila katedru likovnih umjetnosti na nekadašnjoj Pedagoškoj akademiji u Čakovcu od 1961. do 1975. Njezini studenti postali su uspješni likovni pedagozi, umjetnici i kulturni djelatnici u raznim dijelovima Hrvatske, a u Varaždinu i Čakovcu to su Ernest Fišer, Jelena Valkaj, Robert Wrana, Slobodan Benković, Sunčanica Tuk i drugi; zatim arheološka izložba o brončanom dobu u Međimurju autorice Branke Marciuš te izložba fotografija: „Priroda stvari“ autorice Maše Bajc iz Čakovca.
Posjetom muzeju smo jako zadovoljni, vidljivo je povećanje od čak 400% nakon otvorenja Riznice Međimurja u obnovljenoj fortifikaciji Starog grada Čakovec.
Na što ste najponosniji u svom radu u Muzeju?
-Najponosnija sam na velike projekte koje smo uspjeli odraditi, a pogotovo na
obnovu fortifikacije i novi muzejski postav muzeja nematerijalne baštine Riznica Međimurja. Ponosna sam što je Muzej postao živo tkivo svakodnevice našeg grada, što surađujemo s brojnim udrugama, institucijama, umjetnicima, nositeljima vještina, drugim muzejima, školama i sami kreiramo jako puno sadržaja. Naši kustosi odrađuju i puno muzejskog i istraživačkog posla koji se događa iza zatvorenih vrata i nije toliko javan, ali je bitan. Za nas se čuje u drugim županijama i glavnom gradu, prepoznatljivi smo i hvaljeni. Ponosna sam na cijelu svoju muzejsku ekipu.
Postoji li neka tajna veza između motora i muzeja?
-Naravno da postoji, ako su u prošlim povijesnim vremenima stanovnici dvorca Zrinski jahali na konjima, danas je motor mehanički ekvivalent konju i predivni hommage prijevozu naših predaka.
