Prvo su molili, onda glasno tražili, ali nisu dobili! Kao da ih nitko ne čuje. Danas su ovi ljudi, o kojima pišem, u panici, jer su bespomoćni i ne znaju što ih može zadesiti sutra.
Sjedimo u dvorištu kuće 16A u Sitnicama kod Murskog Središća: domaćin Stanislav Kalanjoš, hrvatski branitelj, njegova supruga Vesna (57) i njihov sin Slađan Kalanjoš, koji sa svojom obitelji živi u Goričanu. Ovom dijelu razgovora iz opravdanih razloga nije moga prisustvovati Vesnina i Stanislavova kćerka Svetlana (39). Ležala je unutra, prikovana za svoj krevet.
-Mi već stvarno ne znamo kamo se okrenuti i što učiniti. Mama i sestre su bolesne, sestra ne može iz kreveta, a institucije nam ne žele pomoći. Evo, prije otprilike tri mjeseca majka Vesna bila je u bolnici u Čakovcu, pala je u komu, boluje od KOPB-a (kronične opstrukcijske bolesti pluća). Liječnici su nam rekli da se pripremimo na najgore. Nakon tri dana su je ipak nekako vratili svijesti. Sad je doma, ali teško se kreće, umara se, ne može ništa raditi, koristi kisik… Treba joj pravi lijek, jer već sutra može ponovo pasti u komu i umrijeti – kaže zabrinuto sin Slađan.
ZA OVO NE TREBA KOMENTAR!
-No, još veći problem ima kćerka Svetlana. Ona boluje od cijelog niza bolesti, o čemu postoji opširna medicinska dokumentacija. Hormoni joj vrludaju, metabolizam, ne radi joj jedno plućno krilo, ima šećernu bolest tip 2, pretila je… Kad je supruga Vesna bila u bolnici, medicinske sestre koje Svetlanu obilaze svaki dan, našle su je bez svijesti. Ubrzo je stigla hitna, reanimirali su je, ali je nisu mogli povesti u bolnicu, jer je preteška. Imala je oko 240 kilograma, a sada možda i više. Nisu je mogli podignuti, pa su zvali vatrogasce. Njih šest ili sedam ju je uspjelo podignuti. To je tragedija mlade osobe, a socijalna služba nam ne pomaže koliko bi trebala – kaže otac Stanislav.
Poveli su me u kuću da porazgovaram i sa Svetlanom:
-Kad sam mogla, radila sam. Bila sam 9 godina pomagačica u nastavi s romskom djecom u OŠ Mursko Središće, ali je bolest uznapredovala. Sada sam već četiri godine u krevetu, rane mi se otvaraju, bojim se sepse, infarkta. Neugodno mi je zbog svega. Nemojte mi slikati lice, dovoljno je da ljudi vide moje noge. Zar je ovo gluma? – kaže Svetlana i pomakne pokrivač s nogu.
Ljudi moji, nešto takvoga nikad nisam vidio. To nama izgleda strašno, a kako je tek njoj? Zatvorena među četiri zida, ne može se kretati, treba tuđu pomoć za higijenu, pored njenog kreveta veliki je aparat s kisikom. To je muka Jezušova, komentira brat Slađan.
U kući nemaju kupaonu, pitku vodu donose s javne slavine koju je nedaleko njihove kuće za cijelu ulicu postavio Grad Mursko Središće. Struju posuđuju, žive u teškim uvjetima, a bolest razara i majku Vesnu i kćerku Svetlanu. Primaju socijalnu pomoć za troje ljudi u ukupnom iznosu od 450 eura, a Svetlana još 162 eura inkluzivnog dodatka namijenjenog osobi s invaliditetom u svrhu prevladavanja različitih prepreka koje mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. I kako da s tim novcem Svetlana bude ravnopravna!?
SPAS U NOVOM LIJEKU “MOUNJARO”, NO…
Stanislav Kalanjoš poveselio se kad je krajem prošle godine i u Hrvatsku stigao novi lijek za bolesti kakve imaju i Vesna i Svetlana.
-Riječ je o lijeku “Mounjaro”, koji bi se morao uzimati postepeno 6 mjeseci što su preporučili i liječnici, ali on bi za to razdoblje koštao oko 2 tisuće eura, odnosno za njih obje 4 tisuće eura. Nakon toga liječnici bi napravili analizu učinka i odredili što i kako dalje. Socijalno nam ne želi pomoći. Bio sam više puta u Područnom uredu Centra za socijalni rad ovdje u Murskom Središću i tražio makar da i supruzi Vesni daju onaj inkluzivni dodatak od 162 eura. Samo što me nisu izbacili. Nisu ni pogledali liječničku dokumentaciju ili se uvjerili u stanje na licu mjesta, nego su mi unaprijed rekli da neću ništa dobiti. Jer da ne mogu dvije osobe u istoj obitelji dobivati inkluzivni dodatak. A obje su bolesne! Je li takav odnos prema nama zato što smo Romi? – pita se Stanislav.
-Tražili smo na sve strane pomoć, pomogao nam je nešto Grad Mursko Središće, Međimurska županija preko “Katruže”, hvala gospođi Danici i gospodinu Emilu, podršku nam je dao i zamjenik župana Elvis Kralj. Zatražio sam da mi pomogne i braniteljska udruga i sve je to u tijeku. No, kad sam se obratio mom poznaniku, s kojim sam nekad i surađivao, saborskom zastupniku Veljku Kajtaziju, odbio me je. Razočarao kao čovjek! Obratio sam se i Udruzi Roma Hrvatske “Kali Sara”, koja raspolaže ogromnim sredstvima, ali i tamo sam naišao na zatvorena vrata. Ja ne tražim novac, ja tražim lijek za njih dvije, da sutra ne bude kasno. Neka, u dogovoru s liječnikom, izravno uplate lijekove, što bi bilo najbolje i najčistije – kaže Stanislav, shrvan čitavom ovom situacijom.
Vjerujem da će poslije ovog našeg teksta namijenjenog široj javnosti, a pogotovo zastrašujućih fotografija, odgovorni ubrzano djelovati i pomoći nabaviti lijekove za ove dvije hrabre, a bespomoćne žene. Zato i postoji humanost, da se, kad je to potrebno, iskažemo u njoj.
Ljudi smo, zar ne?
