Rad na projektu „Snažno zaželi i ostvari – IV“ (SF.3.4.11.01.0213) kojeg provodi Općina Donji Kraljevec za 12 zaposlenih žena, pružateljica usluge potpore i podrške sumještanima starijima od 65 godina, više je od posla. Nesebična pomoć, utjeha, povezanost i povjerenje postali su korisnicima projekta nezaobilazna svakodnevica.
Tijekom dosadašnjih 12 mjeseci realizacije projekta, uslugu su koristila 102 korisnika, koji su svaki mjesec osim pružene pomoći, primili i paket kućanskih i osnovnih higijenskih potrepština. Projekt je u potpunosti sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda +, ukupne vrijednosti 594.000 eura.
U nastavku donosimo priču s terena pružateljice Danijele Smolek-Lengelić i korisnice Marije Belovari.
Jedna od najstarijih korisnica projekta je Marija Belovari iz Donjeg Kraljevca, koju redovito obilazi pružateljica Danijela Smolek-Lengelić, kojoj je ovo već četvrta godina zajedničke suradnje. Rođena je davne 1929. godine, te će u jesen napuniti 96 godina.
Rijetka je to bakica – korisnica projekta koja je zapravo najzdravija i najoptimističnija od svih koje Danijela obilazi. Skoro pa nikad bolesna, pije tek dvije tablete dnevno, za bolove ništa, iako kaže da je bole noge i kralježnica. No to nije prepreka da se kreće, da radi u vrtu i po dvorištu. Ima najljepši “vrčok” ispred kuće, a još uvijek obavlja osnovne poslove. Često je zateknu s motikom u vrtu.
„Danijela moja, leki su ti najveće zlo na svetu, već ideš doktoru – već leki moraš piti, zoto jo nem ak je ne sila“ – veli teta Marija.
Ustrajno je odbijala cijepljenje protiv Covida. Nikad nije bila ozbiljnije bolesna, nije imala operaciju ni boravila u bolnici.
eta Marija proživjela je teška razdoblja – neimaštinu i bijedu prije i poslije Drugog svjetskog rata, udarnički rad diljem bivše države, rad u Baranji koji pamti kao robovski, uz vrlo skromne obroke i nadnice. Mnogo ljepša sjećanja vežu ju uz rad u Sloveniji i Austriji. Udovica je već gotovo 20 godina, nema djece, često je usamljena. Zato se posebno raduje odlascima „med ljudi“.
Voli kavicu u slastičarni, obići trgovinu, cvjećarnicu, posjetiti groblje. Ne obilazi samo grobove svojih najmilijih, već cijelo groblje – prisjećajući se lica koja više nisu među nama.
Teta Marija rado ugosti svakog tko dođe. Na stolu su naranče, keksi i kava. Njezine priče, događaji i sjećanja – dragocjena su svjedočanstva jednog vremena. Pamti dane kad su kraj obilazile i mađarska, i njemačka, i talijanska čizma, kad su zime bile oštre, a Zdencima plivale ribe.
„Ftica se pozna po perju, a čovek po govoreju“, veli teta Marija.
Danijela Smolek-Lengelić redovito dolazi u njezin dom. Svaki odlazak ispraćen je riječima:
„Dej Bog ka bumo živi, pak se vidimo.“
